Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je najavio “uskrsni prekid vatre” u Ukrajini, naredivši svojim vojnim snagama da obustave neprijateljstva tokom trajanja prazničnih dana. Ovaj potez, međutim, nije naišao na uspjeh jer su obje strane, Rusija i Ukrajina, međusobno optuživale za kršenje dogovora. Iako je početni cilj bio postizanje mira, analitičari sugeriraju da iza ove odluke stoje dublji strateški razlozi. Vojni analitičar Sean Bell, koji je komentirao ovu situaciju, iznio je tri ključna razloga zbog kojih je Putin odlučio proglasiti prekid vatre.
Prvi i najočigledniji razlog je način na koji bi ovaj čin bio prikazan ruskoj javnosti. Putin je želio iskoristiti ovo primirje kako bi se prikazao kao “mirotvorac”, osoba koja se zauzima za mir i stabilnost u zemlji. Ova strategija imala je za cilj jačanje njegovog imidža kod domaćeg stanovništva, gdje bi bio viđen kao lider koji suosjeća sa svojim narodom i kojem je stalo do smanjenja ljudskih žrtava. Ovaj potez bio je osmišljen kao način za prikazivanje ruske političke i vojničke odgovornosti, a time i za dodatno učvršćivanje njegove unutrašnje političke moći. Naglasak na humanitarnoj dimenziji i zaštiti života građana bio je ključan za daljnje političko pozicioniranje, ali i za smanjenje pritiska međunarodne zajednice.
Drugi razlog, prema Bellu, predstavlja mnogo ciničniji aspekt ovog primirja – kupovina vremena za premještanje ruskih vojnih snaga. Iako su obje strane službeno pristale na obustavu neprijateljstava, Rusija je iskoristila ovaj period da reorganizira svoje trupe. Prema izvještajima, ruske trupe sada kontroliraju gotovo cijeli teritorij na jugoistoku, koji je prethodno bio pod ukrajinskom kontrolom. Plan Rusije je bio premjestiti oko 50.000 svojih vojnika iz regije Kursk i usmjeriti ih prema frontu u Donbasu. Ovakve vojne operacije zahtijevaju značajnu pripremu, uključujući odmor, opskrbu i logistiku za premještaj velikog broja trupa. Ovaj “prekid vatre” bio je ključan za logističke pripreme pred novi veliki napad na područja pod ukrajinskom kontrolom.
Treći razlog za Putinovo proglašenje primirja, kako navodi Bell, odnosi se na vanjskopolitičku dimenziju, konkretno na odnose s Sjedinjenim Američkim Državama. Bell smatra da je Putin zabrinut zbog mogućnosti da bi, nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, SAD mogli promijeniti svoj stav prema Rusiji. Trump je u nekoliko navrata spomenuo mogućnost smanjenja pritiska na Rusiju ako bi se postigao napredak u mirovnim pregovorima. U tom kontekstu, Putin je vidio priliku da ponudi prekid vatre kao način da prikupi podršku od Trumpa i poveća šanse za smanjenje međunarodnih sankcija. Povratak u međunarodne organizacije poput G8, smanjenje NATO prisutnosti na ruskim granicama, te ublažavanje ekonomskih sankcija, bili su potencijalni nagradni paketi koje bi Rusija mogla dobiti kao rezultat smanjenja sukoba. Međutim, Putin je bio svjestan da Trumpov nepredvidljiv politički pristup može dovesti do promjena u američkoj strategiji prema Ukrajini, što bi bilo negativno za Rusiju.
Na temelju svega navedenog, jasno je da je Putinovo “uskrsno primirje” bilo više strateški kalkuliran potez nego stvarna želja za uspostavljanjem trajnog mira. Kroz ovaj privremeni prekid neprijateljstava, Rusija je pokušala ostvariti nekoliko ključnih ciljeva – od jačanja unutrašnjeg imidža ruskog lidera kao mirotvorca, preko premještanja vojnih snaga, do pokušaja osvajanja međunarodne podrške, osobito od strane SAD-a. Iako su se obje strane optuživale za kršenje dogovora, što pokazuje koliko je teško postići trajni mir u ovakvim okolnostima, ovaj primirje je, iz strateškog ugla, moglo donijeti kratkoročne političke i vojne koristi za Rusiju.
Na kraju, situacija u Ukrajini pokazuje kako političke i vojne odluke često služe višestrukim ciljevima, koji nisu nužno povezani s željom za smanjenjem ljudskih žrtava. Iako primirje nije donijelo željeni mir, ono je sigurno imalo utjecaj na dalje strategijske planove obje strane.
Ovaj razvoj situacije također ukazuje na širu dinamiku koja oblikuje sukob u Ukrajini, gdje se vojni i politički ciljevi često prepliću i na najneposredniji način utječu na vođenje rata. Dok se Rusija trudi zadržati kontrolu nad ključnim teritorijama i pripremiti teren za daljnje napade, Ukrajina nastavlja braniti svoje teritorijalne integritete, suočavajući se s izazovima međunarodne političke podrške i unutrašnjih pritisaka. U tom kontekstu, primirje, iako kratkoročno, može poslužiti kao alat za postizanje šireg strateškog cilja – bilo da je riječ o premještanju vojnih snaga, poboljšanju međunarodnih odnosa ili pokušaju smanjenja političkih i ekonomskih sankcija. Iako povjerenje u trajni mir ostaje ključno za obje strane, dinamika koja oblikuje ovaj sukob ukazuje na duboku kompleksnost koja će i dalje oblikovati daljnji razvoj događaja.
