U posljednje vrijeme vojni balans na Balkanu doživljava znatne promjene, naročito kroz modernizaciju zračnih snaga. Hrvatska je nedavno završila proces nabavke eskadrile od 12 borbenih aviona Rafale, čime je njena vojska zakoračila u novu eru vojne sposobnosti i strateške autonomije. Ova nabavka, i reakcija Srbije koja je odlučila krenuti istim putem, bile su povod za razgovor s poznatim vojnim komentatorom Antoniom Prlendom, koji je u intervjuu iznio niz zanimljivih uvida o vojnom značaju ovih aviona, ali i širim političko-sigurnosnim implikacijama za region.
Za Hrvatsku, posjedovanje suvremenih borbenih aviona predstavlja svojevrsnu potvrdu državne zrelosti. Kako Prlenda objašnjava, time se stvara novi doktrinarni okvir koji podrazumijeva integrisanu zaštitu iz zraka, ali i borbenu podršku kopnenim i pomorskim snagama. U suštini, moderni avioni poput Rafalea igraju ulogu zračnih čuvara suvereniteta, sličnu onoj koju policija ima na tlu. Uz to, Hrvatska se time pozicionira kao pouzdaniji član NATO-a i Evropske unije, spremna da učestvuje u međunarodnim vojnim vježbama i zajedničkim operacijama.
Rafale nije običan avion. Riječ je o višenamjenskom lovcu, koji se nalazi na granici između 4. i 5. generacije borbenih aviona. Iako ne posjeduje potpunu “stealth” nevidljivost karakterističnu za avione pete generacije, Rafale ima određene komponente koje smanjuju njegovu uočljivost na radarima. Za razliku od zastarjelog MiG-21, koji je više bio lovac-presretač, Rafale može izvoditi sve vrste misija zahvaljujući svom modularnom naoružanju i naprednim sistemima. Jedan od takvih je SPECTRA sistem za elektroničko ratovanje, koji detektira i ometa protivničke radare i projektile, pružajući pilotu veće šanse za preživljavanje i izvršenje zadatka.
Za pilota, letenje Rafaleom je znatno pojednostavljeno zahvaljujući digitalnoj kokpitu i integraciji podataka. Kako kaže Prlenda, upravljanje letjelicom je tehnički olakšano, dok su fizička opterećenja veća zbog sposobnosti izvođenja kompleksnih manevara. On je lično imao priliku testirati simulatore različitih aviona, uključujući i Rafale, i naglašava da informacijska preglednost u kokpitu omogućava pilotu bržu i efikasniju reakciju u složenim borbenim situacijama.
Hrvatska je nabavila polovne Rafale avione u F3-R varijanti, uključujući i paket osnovnog naoružanja, simulator i opremu za održavanje, po cijeni od oko milijardu eura. Iako su avioni operativni, još nisu u potpunosti opremljeni. Nedostaju, primjerice, OSF senzor za infracrveno praćenje ciljeva te DDM senzor za detekciju protivničkih raketa, što znači da će se u budućnosti morati dodatno ulagati u njihovu nadogradnju. Ministar obrane Ivan Anušić je već najavio planove za nastavak modernizacije.
Što se tiče budućih mogućnosti, hrvatski Rafalei se mogu nadograditi čak do F4.1 standarda, koji uključuje:
-
Napredniji softver i integraciju u mrežno ratovanje
-
Mogućnost upotrebe sofisticiranijeg naoružanja
-
Pilotovu kacigu s integrisanim ciljnikom
Ova varijanta omogućava pilotu da usmjeri oružje jednostavno pokretom glave, što značajno povećava borbenu efikasnost. Kao članica EU, Hrvatska ima prednost jer može koristiti sredstva iz evropskih vojnih fondova poput ReArm Europe, što bi moglo pomoći u daljoj modernizaciji. Međutim, napominje Prlenda, to ne smije ići na štetu kopnene vojske i mornarice, koje također trebaju resurse i pažnju, a politička volja u tom smislu do sada nije bila naročito izražena.
S druge strane, Srbija je, podstaknuta potezom Hrvatske, odlučila da i sama kupi Rafale, iako će za njih morati izdvojiti više nego duplo veću cijenu, budući da su novi. Taj potez jasno pokazuje da u regionu vojna modernizacija često ima prizvuke međusobnog rivaliteta, umjesto zdrave suradnje.
Nažalost, ovakvo ponašanje političara dodatno destabilizira regionalnu sigurnost, jer vojna nadmetanja mogu izazvati sumnje i tenzije među susjedima. Prlenda smatra da bi mnogo korisnije bilo ulagati u zajedničke vojne vježbe, međusobnu obuku i razmjenu iskustava među vojskama, što bi doprinijelo stabilnosti i boljem međusobnom razumijevanju.
U konačnici, istinska sigurnost Balkana ne zavisi samo od broja aviona ili jačine radara, već od mjerljivog napretka u regionalnoj saradnji i političkoj zrelosti. Da bi se to ostvarilo, potrebno je da političari počnu razmišljati dugoročno i strateški, umjesto da se fokusiraju isključivo na kratkoročna nadmetanja i populizam.
