Komentar analitičara iz Fondacije Carnegie za međunarodni mir, koji se odnosi na trenutnu situaciju u Srbiji i ulogu Evropske unije u tom kontekstu, otvara ozbiljna pitanja o politikama EU prema zapadnom Balkanu. Autor u svom tekstu upozorava na to da je EU posljednjih desetljeća slijedila pristup temeljen na pragmatizmu, prioritetizirajući stabilnost u regiji kako bi izbjegla ozbiljne političke krize na kontinentu. Međutim, ovaj pristup nije doveo do značajnih reformi ili napretka prema članstvu za zemlje ovog područja, a umjesto toga EU je sklona povezivanju s autoritarnim liderima, kao što je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koji su osiguravali prividnu stabilnost. Međutim, sada se EU suočava s ozbiljnim izazovima jer Vučić, kao jedan od najvažnijih partnera Bruxellesa, ulazi u kriznu situaciju koja prijeti destabilizacijom njegove vlasti i, posljedično, EU strategije u regiji.

U tekstu se ukazuje na ključnu dilemu s kojom se EU suočava: hoće li i dalje podržavati Vučića unatoč njegovoj sve jačoj unutarnjoj oporbi i sve većem nezadovoljstvu naroda, ili će prepoznati nužnost promjena u svojoj politici prema Srbiji i cijelom Balkanu? Pozornost analitičara usmjerena je na studentske blokade i proteste u Srbiji, koji su eskalirali zbog tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu u novembru, gdje je urušena nadstrešnica ubila više od 15 ljudi. Ovaj incident, koji je samo posljednji u nizu nezadovoljstava, ukazuje na dublje nesuglasice unutar srpskog društva i na potrebu za temeljitim političkim i socijalnim reformama.

Pored toga, građanski protesti protiv ekoloških prijetnji, osobito onih vezanih uz dogovor o iskopavanju litija s Njemačkom, također su pokrenuli važno pitanje: koliku cijenu plaćaju građani zbog vanjskih interesa i ekonomske ovisnosti? Mnogi građani smatraju da interesi stranih zemalja dolaze prije interesa srpskog naroda, čime se dodatno podrazumijeva sve veći gubitak povjerenja u vlast. EU se sve više suočava s kritikama da su njezine odluke utemeljene na održavanju kratkoročne stabilnosti umjesto na stvarnim i poštenim reformama koje bi dovele do trajnijih političkih promjena i prosperiteta za građane Balkana.

EU se suočava s dilemama i u odnosu prema Crnoj Gori, koja, iako je bila prepoznata kao predvodnik u procesu pristupanja Uniji, još uvijek nije uspjela ostvariti stabilnost zbog utjecaja Srbije. Nacionalistička retorika i politička nestabilnost često ometaju napore Crne Gore da se usmjeri prema stvarnim reformama koje EU zahtijeva. Kako bi zaista postala istinski evropska zemlja, Crna Gora mora prevladati ove unutrašnje i vanjske pritiske, a EU bi trebala poduzeti korake koji će omogućiti da zemlja napreduje na svom putu ka članstvu.

U zaključku, autor komentara poziva na preispitivanje smjernica politike EU prema zemljama zapadnog Balkana. Prema njemu, EU mora promijeniti kurs kako bi se osigurao istinski napredak na temelju zasluga. S obzirom na trenutnu političku dinamiku u Srbiji i Crnoj Gori, EU ne smije ignorirati sve jači prkos prema njenoj dosadašnjoj strategiji i poslušnost prema autoritarnim liderima. Za dugoročnu stabilnost i demokratski razvoj, EU mora usmjeriti svoju pozornost na podršku narodima Balkana, umjesto da nastavi s podržavanjem vođa koji se temelje na autoritarnoj vlasti i političkoj neslobodi.

Pored toga, sve izraženija nezadovoljstva u Srbiji i drugim zemljama Balkana jasno ukazuju na duboke političke i društvene promjene koje se odvijaju na ovom području. Studentski protesti, koji su dosegli razmjere najvećih nemira od vremena Slobodana Miloševića, nisu samo odraz reakcije na pojedinačne političke odluke, već i signal šireg nezadovoljstva nezadovoljnim političkim vođama i nepravdom koja se čini prema običnim građanima. Ovi protesti, koji nisu bili usmjereni prema EU, već prema domaćim vlastima, govore o tome da je uočena razlika između onoga što EU promovira kao demokratske vrijednosti i stvarnog stanja na terenu. Za građane Balkana, posebno mlade ljude, EU nije više percipirana kao simbol slobode i pravde, već kao institucija koja prečesto ignorira stvarne potrebe ljudi i umjesto toga odlučuje se za strateške saveze s liderima koji zadovoljavaju geopolitičke interese. Ovaj raskorak između idealnog i stvarnog stanja postavlja EU pred ozbiljan izazov da se mora distancirati od politike stabilokracije i okrenuti prema modelu koji će temeljiti svoje odluke na zdravim demokratskim principima i interesima naroda.

Također, EU se mora suočiti s činjenicom da je njena politika prema Balkanu doživjela ozbiljan krah, jer unatoč dugogodišnjoj potpori određenim autoritarnim liderima, regija nije napredovala u skladu s europskim vrijednostima. Nažalost, zemlje poput Srbije i Crne Gore nisu uspjele provesti ključne reforme koje bi ih približile članstvu u EU, jer su njihovi politički lideri nastavili održavati kontrolu i centraliziranu moć, dok su zanemarivali želje i potrebe svojih naroda. EU mora prepoznati da ako želi postati relevantna i poštovana snaga na Balkanu, mora prestati biti samo neutralni posrednik i početi dosljedno podupirati istinske reforme koje će osigurati slobodu, stabilnost i blagostanje za sve ljude na Balkanu. Za to je nužno osigurati unapređenje političkog sustava na temelju ravnoteže moći, slobode medija, vladavine prava i socijalne pravednosti, kako bi se uskladili s onim što EU zaista predstavlja.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here