U svjetlu posljednjih političkih događanja u regiji, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić javno je iskazao svoje nezadovoljstvo povodom potpisivanja vojnog sporazuma između Hrvatske, Albanije i vlasti u Prištini. Ovaj čin, prema Vučićevim riječima, predstavlja ozbiljan udarac stabilnosti na Balkanu, jer otvara novo poglavlje u trci naoružanja. Tokom susreta u Bruxellesu sa glavnim tajnikom NATO-a, Vučić nije krio ogorčenost, istakavši da se radi o narušavanju ranije dogovorenih principa, konkretno sporazuma o kontroli naoružanja iz 1996. godine.
Predsjednik Srbije naglasio je da je uvjeren kako čak ni NATO savez nije bio informisan o detaljima ovog trilateralnog sporazuma. Po njegovim riječima, potpisnici su zanemarili važnost prethodno prihvaćenih dogovora, što baca novo svjetlo na političku klimu u regionu. Vučić je dodao da ne očekuje da će ovaj potez zabrinuti lidere u Prištini, Zagrebu ili Tirani, ali je istakao da je na Srbiji da razjasni svoj stav pred međunarodnom zajednicom i jasno naglasi kršenje sporazuma.
Posebno je podvukao da Srbija, iako svjesna nove realnosti, neće sjediti skrštenih ruku. Cilj im je, kako je rekao, da se pripreme za budućnost, očuvaju suverenitet i budu spremni za svaku potencijalnu prijetnju. Dodao je da je Srbija odlučna da se zaštiti od svakog mogućeg agresora, bez obzira na to koliko moćan bio.
Paralelno s Vučićevim obraćanjem, oglasio se i srbijanski ministar odbrane Bratislav Gašić, koji je potpisivanje sporazuma nazvao otvorenom provokacijom. Po njegovim riječima, čin Hrvatske, Albanije i vlasti u Prištini predstavlja potez koji je u direktnoj suprotnosti s težnjama ka očuvanju stabilnosti i sigurnosti u regiji. On smatra da je to još jedan dokaz opravdanosti ulaganja u modernizaciju i jačanje Vojske Srbije.
Gašić je iznio nekoliko ključnih stavki koje po njegovom mišljenju potvrđuju sporne namjere potpisnika sporazuma:
- Zaobilaženje Beograda prilikom potpisivanja dokumenta
- Podsticanje razvoja tzv. vojske Kosova
- Narušavanje regionalne sigurnosti i mira
- Neposredni pokušaj uvođenja Prištine u NATO strukture “na mala vrata”
Posebno je naglasio da je za Srbiju neprihvatljivo bilo kakvo priznanje nezavisnosti Kosova, podsjećajući da je Kosovo i Metohija i dalje, prema srbijanskom ustavu, autonomna pokrajina u sastavu Srbije, bez obzira na priznanja koje su dale pojedine zemlje, uključujući Hrvatsku i Albaniju.
S druge strane, vlasti u Zagrebu, Tirani i Prištini sporazum su predstavile kao mehanizam za jačanje zajedničkih kapaciteta protiv potencijalnih sigurnosnih prijetnji. Posebno su istakli važnost saradnje u borbi protiv hibridnih prijetnji i izazova koji bi mogli ugroziti stabilnost regije. Uz to, otvorili su mogućnost da se deklaraciji priključe i druge države zainteresovane za regionalnu sigurnosnu saradnju.
U takvom kontekstu, postavlja se pitanje daljih koraka koje će Srbija poduzeti. Dok Beograd jasno izražava nezadovoljstvo i upozorava na posljedice, lideri drugih država ostaju pri stavu da jačanje sigurnosne saradnje nije upereno protiv bilo koje države pojedinačno, već je odgovor na šire geopolitičke izazove.
Vučić je, međutim, zaključio da Srbija neće dozvoliti da se zanemari njen suverenitet i stabilnost. Poručio je da će Beograd nastaviti raditi na očuvanju svojih interesa, ali i da će istovremeno nastojati ostati faktor mira i stabilnosti u regiji, bez obzira na aktuelna dešavanja.
Ova situacija otkriva sve kompleksnosti političkih odnosa na Balkanu, gdje svaka inicijativa, bez obzira na formalno objašnjenje, nosi sa sobom širok spektar tumačenja i posljedica. Ostaje da se vidi hoće li međunarodni akteri, prije svega NATO, zauzeti jasniji stav u pogledu najnovijih događanja i da li će doći do smirivanja tenzija koje su ovim sporazumom dodatno podignute.
U širem kontekstu, jasno je da ovakvi potezi dodatno komplikuju ionako osjetljive odnose u regionu. Iako su vlasti u Zagrebu, Tirani i Prištini deklarativno usmjerene na jačanje zajedničke sigurnosti, Vučićev oštar odgovor ukazuje na duboko nepovjerenje koje i dalje dominira među državama zapadnog Balkana. Očigledno je da svaka inicijativa, bez prethodnog dijaloga i uvažavanja svih strana, nosi rizik eskalacije tenzija. Budućnost stabilnosti regije zavisiće, prije svega, od spremnosti lidera da se vrate za pregovarački sto i iznađu zajednički jezik bez isključivanja bilo kojeg aktera. U suprotnom, kako pokazuje trenutna situacija, koraci jedne strane mogu lako biti protumačeni kao provokacija od strane druge, čime se otvara prostor za nove krize.
