Vučićev mogući povratak na izvršnu vlast otvara novu političku rundu u Srbiji
Vladajuća Srpska napredna stranka (SNS) je u subotu i formalno istakla Aleksandra Vučića kao svog kandidata za budućeg premijera, čime je otvoreno novo poglavlje u ionako napetoj političkoj atmosferi u Srbiji.
Ovaj potez dolazi u trenutku kada vlast priprema raspuštanje parlamenta i raspisivanje izbora, dok se istovremeno u javnosti vodi žustra rasprava o tome da li se zemlja nalazi pred još jednim pokušajem konsolidacije vlasti ili pred početkom ozbiljnijeg političkog preispitivanja postojećeg sistema.
Prema najavama iz vrha vlasti, Vučić bi u narednim danima trebao formalno raspustiti Narodnu skupštinu i raspisati nove izbore, a potom podnijeti ostavku na funkciju predsjednika Srbije kako bi se uključio u kampanju. U praksi, takav potez znači da bi se predsjednik države vratio u svakodnevnu partijsku i izvršnu borbu za vlast, dok bi predsjednički izbori bili organizovani naknadno.
Ovakav razvoj događaja nije samo proceduralno važan, nego i politički značajan, jer pokazuje koliko je ličnost Vučića i dalje u središtu gotovo svih ključnih državnih odluka.
Izbori se raspisuju u atmosferi izrazito povišenih tenzija koje su u Srbiji prisutne još od tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu. U padu betonske nadstrešnice 1. novembra 2024. godine poginulo je 16 osoba, a taj događaj je duboko potresao javnost i prerastao u simbol nezadovoljstva načinom na koji institucije funkcionišu.
Umjesto da se tragedija doživi samo kao izolovan nesretan slučaj, veliki dio građana, posebno studenti i mladi, počeo ju je posmatrati kao posljedicu dugotrajnog nemara, korupcije i neodgovornosti u javnim radovima i nadzoru infrastrukturnih projekata.
Iz tog nezadovoljstva su se razvili masovni protesti koji su mjesecima punili ulice većih gradova Srbije. Studentski pokret, kojem su se pridružili i brojni građani različitih generacija, postao je jedan od najvidljivijih društvenih aktera u zemlji. Njihove poruke nisu bile ograničene samo na traženje odgovornosti za novosadsku tragediju, nego su obuhvatile širu kritiku političkog sistema, načina upravljanja institucijama i, kako tvrde, duboko ukorijenjenih mehanizama stranačke kontrole.
Za vlast je to bio jasan signal da je dio javnosti izgubio povjerenje u zvanične odgovore i da traži političku promjenu.
Dok je SNS održavao stranački skup u Nišu, na ulicama tog grada okupile su se stotine demonstranata. Policija je obezbjeđivala zgradu Narodnog pozorišta i formirala kordon kako bi spriječila učesnike protesta da priđu objektu i eventualno poremete događaj. Takva slika, u kojoj se politički skup održava pod jakim obezbjeđenjem i u neposrednoj blizini protesta, još jednom je pokazala koliko je srbijanska politička scena polarizovana.
Niš, kao jedan od najvećih gradova u zemlji, postao je simbol sukoba između stranačke mobilizacije i građanskog otpora.
Obraćajući se stranačkim funkcionerima, Vučić je ponovio svoju tvrdnju da protesti nisu spontani izraz nezadovoljstva, nego rezultat djelovanja iz inostranstva. Tom prilikom je optužio studente i profesore da, kako je rekao, rade na “rušenju države”. Njegova poruka bila je oštra i bez puno prostora za kompromis: “Ovo zlo ne dolazi iznutra, dolazi izvana”, izjavio je.
Takav diskurs, u kojem se politički protivnici povezuju s vanjskim neprijateljima, često se koristi za mobilizaciju vlastitog biračkog tijela, ali istovremeno produbljuje nepovjerenje i dodatno zaoštrava društvene podjele.
Na predstojećim izborima SNS će se suočiti s raznovrsnom opozicionom ponudom, što bi moglo učiniti takmičenje neizvjesnijim nego u prethodnim izbornim ciklusima. Među opcijama koje bi mogle privući pažnju birača nalazi se i lista koju podržavaju studenti, a na kojoj bi se trebali naći univerzitetski profesori, stručnjaci i javne ličnosti koje se predstavljaju kao alternativa postojećem političkom poretku.
Pored toga, u izbornoj utrci učestvovat će i stranke desnice te partije lijevog centra, što znači da će birači biti suočeni s većim brojem ideoloških i programskih pravaca nego ranije.
Ovakva politička raznolikost mogla bi dodatno zakomplikovati kampanju, posebno zato što opozicija pokušava kapitalizirati nezadovoljstvo građana, dok vlast nastoji zadržati kontrolu nad narativom i institucijama. U Srbiji je već dugo prisutna debata o ravnoteži između formalnog višestranačja i stvarne mogućnosti fer političkog nadmetanja, a novi izborni ciklus će gotovo sigurno ponovo otvoriti pitanja jednakih uslova za sve učesnike.
U tom kontekstu, kampanja neće biti samo borba za mandate, nego i borba za interpretaciju događaja iz prethodnih mjeseci i godina.
Predizbornu atmosferu dodatno opterećuju i nedavni navodi grupe studenata koji su saopćili da su bili meta špijunskog softvera. Organizacija Share Foundation ovaj slučaj je opisala kao najveći takve vrste do sada u Srbiji, što je izazvalo zabrinutost zbog navodnog nadzora nad aktivistima i kritičarima vlasti. Takve optužbe otvaraju ozbiljna pitanja o privatnosti, digitalnoj sigurnosti i granicama državnog nadzora u politički osjetljivom okruženju.
Sa druge strane, vlast je sve optužbe odbacila, čime je još jednom potvrđen dubok jaz između institucija i dijela civilnog društva.
U širem evropskom okviru, Srbija je formalno kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, ali je proces približavanja Briselu već duže vrijeme usporen. Razlozi za to leže u kritikama koje se odnose na stanje demokratije, nezavisnost institucija, slobodu medija i izborne nepravilnosti. Evropske institucije i dio država članica sve češće ukazuju da formalni napredak na papiru nije dovoljan bez stvarnih reformi koje bi ojačale vladavinu prava i politički pluralizam.
Upravo zbog toga se svaka nova izborna kampanja u Srbiji posmatra i kroz prizmu evropskih standarda.
Dodatni problem u odnosima s Evropskom unijom predstavlja i spoljna politika koju vodi Vučićev tim. Srbija odbija da se uskladi sa zajedničkom evropskom linijom prema Rusiji i da uvede sankcije Moskvi, uprkos pritiscima i očekivanjima iz EU. Istovremeno, Beograd njeguje bliske odnose s Kinom, što vlast predstavlja kao dokaz višesmjerne diplomatije i očuvanja nacionalnih interesa.
Kritičari, međutim, tvrde da takvo balansiranje sve više udaljava Srbiju od strateškog evropskog puta i dodatno produbljuje dileme o tome gdje zemlja zapravo vidi svoju budućnost.
Upravo zato predstojeći izbori imaju daleko veći značaj od pukog rasporeda mandata u parlamentu. Oni će biti test povjerenja u institucije, pokazatelj snage studentskog i građanskog nezadovoljstva, ali i prilika da se vidi koliko je Vučićeva politička dominacija i dalje stabilna uprkos nizu kriza.
Bez obzira na konačan rezultat, jasno je da Srbija ulazi u novu fazu političkog nadmetanja u kojoj će se sudariti zahtjevi za promjenom, nastojanja vlasti da zadrži kontrolu i šira pitanja o demokratskom smjeru zemlje u narednim godinama.
