U posljednje vrijeme, pažnja međunarodne zajednice sve više je usmjerena prema regiji zapadnog Balkana, naročito na događanja u Srbiji, situaciju u Bosni i Hercegovini, te napetosti na Kosovu. Povećano prisustvo protesta, pogoršana sigurnosna situacija, te rastuća zabrinutost zbog destabilizacije cijelog područja, potaknuli su seriju diplomatskih razgovora na najvišoj razini. Posebno se izdvaja činjenica da su u veoma kratkom vremenskom razmaku čak dva puta razgovarali glavni sekretar NATO-a Mark Rutte i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, što upućuje na ozbiljnost situacije.
Dok detalji tih susreta uglavnom ostaju skriveni iza uobičajenih fraza o suradnji i posvećenosti miru, jasno je da teme razgovora nadilaze protokolarne izraze. Prema mišljenju Dušana Janjića iz Foruma za etničke odnose, ova učestala komunikacija predstavlja jasan signal da je fokus na Srbiji, te da postoje ozbiljne zabrinutosti zbog ponašanja vlasti koje doprinosi sigurnosnim rizicima.
U središtu tih briga nalaze se:
- Rastući broj protesta i nezadovoljstva građana Srbije,
- Aktivnost i prisutnost paravojnih i parapolicijskih struktura, za koje postoji sumnja da su povezane s organiziranim kriminalom i narkobiznisom,
- Mogućnost oružanih sukoba između vlasti i građana,
- Neriješena pitanja poput slučaja Banjska, gdje je NATO naglasio potrebu razoružavanja i kontrole tzv. civilne obrane.
Posebno se ističe činjenica da su te parainstitucije bile prisutne i tokom nedavnih protesta 15. marta, što dodatno komplicira ionako napetu atmosferu. Jasna je poruka da se od Srbije očekuje da taj sistem demontira, jer se njegova struktura nalazi upravo unutar same države.
Vučić je, nakon susreta s Rutteom u Bruxellesu, iznio uobičajene stavove o važnosti suradnje s NATO-om, govoreći o ponašanju KFOR-a na Kosovu, ali i o situaciji u Bosni i Hercegovini. Međutim, Janjić smatra da je Vučiću upućeno diplomatsko upozorenje — više nema prostora za balansiranje i prikrivenu podršku Miloradu Dodiku. Srbija mora jasno pokazati da posjeduje učinkovite sigurnosne mehanizme i da neće tolerirati destabilizaciju, bilo unutar vlastitih granica ili u regiji.
Također, važan aspekt razgovora bio je vezan za evropski put Srbije. Marta Kos, europska povjerenica za proširenje, sastanak s Vučićem opisala je kao “konstruktivan”, naglašavajući potrebu za konkretizacijom koraka prema članstvu Srbije u EU. Posebno je istaknula važnost uloge civilnog društva i nezavisnih medija u tom procesu, što je poruka koja se često susreće s neodobravanjem u dijelu srpske javnosti.
Dodatni problem jeste to što u međunarodnoj zajednici postoji sve veći stepen nepovjerenja prema Vučiću. Prema Janjiću, Vučić je suočen s ozbiljnim problemom: više mu niko ne vjeruje. Čak i da pokuša formirati neku novu, na papiru proevropsku vladu, to ne bi umanjilo sumnje međunarodnih partnera. Povjerenje je narušeno do te mjere da se sve češće spominje potreba za međunarodnom istragom događanja tokom protesta 15. marta u Beogradu.
Kada govorimo o tim protestima, ključno je naglasiti prisutnost nekoliko stotina maskiranih osoba, koje su u parku gdje su se okupljali studenti bile spremne na sukobe. Sukobi su, srećom, izbjegnuti, ali prisutnost tih paravojnih elemenata izaziva dodatnu zabrinutost. Nakon protesta, situacija se nije smirila. Na prostoru Pionirskog parka, ispred Predsjedništva Srbije, formirano je novo okupljanje, gdje su postavljeni šatori koji nalikuju vojnim, a ulaz i kretanje nadziru maskirani civili dok policija sve to promatra bez reakcije.
Ovakva pasivnost sigurnosnih službi i nerazjašnjena uloga neformalnih grupa podstiču sumnje o postojanju paralelnih struktura vlasti koje se ne boje ni zakona ni međunarodnih normi. Srbija se, čini se, nalazi na prekretnici: ili će ozbiljno pristupiti rješavanju ovih pitanja i pokazati volju za demokratizaciju, ili će dodatno potonuti u spiralu nepovjerenja i političke izolacije.
Na kraju, ostaje činjenica da stabilnost regije više ne zavisi samo od diplomatskih fraza i iznuđenih osmijeha pred kamerama. Očekuje se konkretna akcija. Svaki dalji pokušaj balansiranja između unutrašnjih autoritarnih tendencija i želje za međunarodnom podrškom vodi ka sve većem raskolu, ne samo unutar Srbije, već i u cijelom regionu. Ako Srbija ne odluči jasno da se distancira od destabilizirajućih faktora, neizvjesnost i pritisci sa svih strana postajat će sve intenzivniji. Jasno je: vrijeme za odlučne poteze ističe.
