U svojoj izjavi, političar Vukanović ističe ključnu odgovornost koju snose stranke iz Sarajeva koje se deklariraju kao “probosanske” i “građanske”. Prema njegovim riječima, one će morati donijeti ozbiljnu odluku o tome hoće li se ponovno povući pred Crveno-crnom koalicijom, koju čine SNSD i HDZ, te osovina Dodik-Čović, ili će se suprotstaviti njihovim političkim manipulacijama. Vukanović upozorava da bi povlačenje pred ovom koalicijom moglo imati katastrofalne posljedice za sve građane BiH, naročito za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu u cjelini.
Vukanović je ovu izjavu dao nakon što je gostovao u popularnoj emisiji Centralni dnevnik na Face televiziji. U emisiji je detaljno govorio o političkoj krizi u BiH i mogućnostima izlaska iz nje. Smatra da postoje dovoljni brojevi poslanika u oba doma Parlamentarne skupštine BiH, koji su spremni za smjenu ministara iz SNSD-a. Posebno spominje ministre poput Amidžića, Košarca i Hurtića. Vukanović tvrdi da bi stranke poput SDS, PDP i Lista za pravdu i red trebale predložiti nove ministre i zamjenike, što bi omogućilo izlazak iz trenutne političke blokade.
Na političkoj sceni Parlamentarne skupštine BiH, SNSD i HDZ trenutno posjeduju 10 poslanika u Predstavničkom domu, od ukupno 42, te 6 delegata u Domu naroda, od 15, što znači da nemaju većinu. Vukanović podvlači da, u takvim okolnostima, ostale stranke ne smiju praviti ustupke ni u kojem smislu, jer bi to predstavljalo izdaju naroda. On tvrdi da bi bilo koji političar koji bi na bilo koji način podržao ucjene Dodika i Čovića—bilo da je riječ o ne dolasku na sjednicu, suzdržavanju od glasanja ili podršci takvim politikama—snosio teške političke posljedice.
Prema njegovim riječima, svi političari koji bi pomogli Dodikovu i Čovićevu koaliciju na bilo koji način suočili bi se s velikim pritiscima u javnosti. Vukanović jasno poručuje da bi takvo ponašanje značilo izdaju interesa i volje naroda, što bi im moglo uništiti političke karijere.
Kritika koju Vukanović upućuje SNSD-u i HDZ-u u vezi s njihovim pokušajima da dominiraju političkom scenom u BiH, također se odnosi na njihove vlastite političke agende, koje često uključuju interese Republike Srpske i Hrvatske, ali na štetu interesa Bosne i Hercegovine. On smatra da takvi pristupi, koji favoriziraju samo jedne političke entitete, ne mogu donijeti dugoročni mir i stabilnost, te bi nastavak takvih politika mogao pogoršati odnose u zemlji.
Vukanovićev poziv za snažnu opoziciju ovakvim pokušajima političkog manevrisanja iz Sarajeva ne znači samo proklamiranje protiv postojećih vladajućih koalicija, već je to i poziv na odgovorno političko ponašanje. Političari iz Sarajeva koji se protive dominaciji Dodikovih i Čovićevih politika trebaju biti dosljedni i ne popuštati pred ucjenama. On također smatra da bi smjena ministara SNSD-a i imenovanje novih ministara iz stranaka poput SDS i PDP bio pravi put za stabilizaciju situacije.
Politička scena BiH, prema Vukanoviću, zahtijeva novu dinamiku i promjenu na svim nivoima vlasti, kako bi se stvorili uslovi za konstruktivnu političku i društvenu budućnost. Bez obzira na pritiske sa svih strana, ističe da bi stranke koje se protive trenutnim političkim smjerovima trebale postaviti jasnu granicu i ne pristati na nikakve kompromise koji bi doveli do daljeg jačanja negativnih političkih uticaja.
U zaključku, Vukanović poručuje da je ključna odgovornost na strankama iz Sarajeva koje se smatraju probosanskim i građanskim. Moraju se odlučiti da li će biti vođeni interesima građana BiH, ili će se opet povući pred koalicijom SNSD-HDZ. Ako donesu pogrešnu odluku, posljedice bi mogle biti duboko negativne i dugoročne za političku stabilnost BiH.
