Nebojša Vukanović, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS), odlučio je da se privremeno povuče iz javnosti, a povod za tu odluku leži u velikoj ličnoj tragediji – smrti njegove majke. U emotivnoj poruci upućenoj javnosti, Vukanović je otvorio srce i iznio razloge koji stoje iza ove odluke, ali i šire osvijetlio atmosferu u kojoj se, prema njegovim riječima, vodi bespoštedna borba protiv korumpiranog sistema. Njegovo povlačenje, kako ističe, neće biti trajno, već samo privremeno, dok ne pronađe snagu da još odlučnije nastavi ono što naziva borbom za pravdu i slobodu.
U uvodu obraćanja, Vukanović izražava duboku emocionalnu vezanost za svoju porodicu, a posebno za majku, čiji odlazak opisuje kao ogroman gubitak koji ne može preboljeti. “Kao moj sestrić koji na svako pitanje ko je nešto kupio i uradio odgovara sa ‘moja majka’, tako sam bio vezan za svoju majku,” piše on, prisjećajući se skromnog djetinjstva i žrtava koje su njegovi roditelji, Neve i Anđo, podnosili kako bi njemu i sestri omogućili bolju budućnost.
U nastavku svog obraćanja, Vukanović evocira dirljive uspomene iz djetinjstva:
-
Branje pelina s majkom u brdu kako bi skupili novac za školske knjige.
-
Sendviči koje mu je svakodnevno donosila dok je odgovarao ispite.
-
Zajednička borba cijele porodice kroz teške godine, koja je na kraju rezultirala srećom i skladom.
Ove uspomene postaju još teže kada ih, kako kaže, razori djelovanje “terorista i zločinaca” koji su, prema njegovim tvrdnjama, svojim djelima uticali na tragičan ishod. Vukanović je uvjeren da zli ljudi, koji čine jezgro korumpiranog sistema, ne prezaju ni od čega kako bi sačuvali vlast i moć.
U jednoj od najpotresnijih rečenica, ističe: „Živimo u zlo doba, pod zlim ljudima koji su spremni na sve da bi odbranili svoj zao sistem.“ Ova rečenica postaje centralna nit cijelog obraćanja – ona objedinjuje lični bol sa političkom i društvenom porukom. Vukanović ne vidi smrt svoje majke samo kao ličnu tragediju, već i kao posljedicu nepravde i sistematskog progona kojem je izložen.
U tom kontekstu, iznosi ozbiljne optužbe i pitanja:
-
Ko je organizovao napad na njegovu porodičnu kuću?
-
Ko je zapalio njegov automobil?
-
Zašto su u tom trenutku bile isključene javne sigurnosne kamere?
-
Ko je saučesnik u prikrivanju tih zločina?
Na osnovu svih ovih događaja, za Vukanovića je jasno da odgovornost leži na vrhu vlasti, koji, kako kaže, godinama vodi hajku protiv njega, ciljano ugrožavajući i njega i njegovu porodicu. „Za mene su odgovorni oni na vrhu sistema… čiji tragovi smrde nečovještvom“, navodi, uz uvjerenje da će „ruka pravde“ kad-tad sustići one koji su odgovorni za ove čine.
Uprkos ogromnoj tuzi i osjećaju nemoći, Vukanović ističe da će se nakon Vaskrsa vratiti u javni prostor. Povlačenje vidi kao trenutak unutrašnje regeneracije, ali i sabiranja snage za ono što dolazi. Smrt majke i patnje koje je njegova porodica doživjela zbog njegovog političkog djelovanja, ne vidi kao razlog za odustajanje, već naprotiv – kao još snažniji motiv za nastavak borbe.
Njegove završne riječi imaju jasnu simboliku: „Pravda i sloboda biće osveta.“ Time poručuje da osvetu ne traži kroz nasilje ili osudu, već kroz istrajnu borbu za istinu, sistem koji neće gušiti neistomišljenike i društvo u kojem pravda nije selektivna.
Ova izjava Nebojše Vukanovića, prožeta tugom, ogorčenjem, ali i nepokolebljivom odlučnošću, oslikava širu sliku političkog ambijenta u Republici Srpskoj i BiH. U njoj se ogleda stanje u kojem politička borba često prelazi granicu institucija i preliva se u privatne sfere, nerijetko ostavljajući bolne posljedice na porodice onih koji se usude suprotstaviti sistemu.
U konačnici, iako se privremeno povlači, Vukanović jasno daje do znanja da će se vratiti – ne kao neko ko je poražen, već kao još odlučniji borac. Njegovo povlačenje nije kraj, već predah pred novi talas otpora, zasnovan na uvjerenju da pravda mora i može pobijediti, pa makar to trajalo godinama.
