U svom nedavnom gostovanju u emisiji Pressing na televiziji N1, Nebojša Vukanović, narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, otvoreno je i emotivno govorio o trenutnom političkom stanju u Bosni i Hercegovini. Njegove izjave odražavaju duboko nezadovoljstvo i frustraciju zbog, kako je naglasio, nepravde, manipulacija i neiskrenosti koji dominiraju političkom scenom. U tom duhu, najavio je da ne želi više biti dio pregovora i političkih dogovora, jer smatra da se borba za moral i poštenje ne može voditi u sistemu koji te vrijednosti prezire.
Vukanović je posebno istakao da je podnio veliku ličnu i političku žrtvu, ali da ga to nije obeshrabrilo – naprotiv, još više ga je učvrstilo u odluci da ne pristaje na kompromise koji uključuju pogibiju principa. “Neću da učestvujem. Imam dostojanstvo,” rekao je odlučno, podsjećajući da su korektnost, čestitost i uzdržanost u politici često pogrešno tumačeni kao slabost. Prema njegovim riječima, svi bi mogli biti kao Milorad Dodik, ako bi se odrekli moralnih načela – ali to nije put kojim je on spreman ići.
Dotakao se i Dragana Ćovića, lidera HDZ-a BiH, komentarišući njegove navode da bi volio vidjeti opoziciju iz RS-a kao partnera, umjesto Dodika. Vukanović ne vjeruje u iskrenost tih izjava, već ih vidi kao manipulativni manevar kojim se pokušava unaprijed opravdati eventualni politički neuspjeh. On se pita da li je Ćovićev pravi cilj zapravo guranje vlastitog dnevnog reda, dok u isto vrijeme zadržava podršku dosadašnjih saveznika.
Njegovi komentari nisu ostali samo na partijskim igrama. Vukanović je ukazao na ozbiljne probleme u pogledu reprezentativnosti i autentičnosti političkih kadrova. Naveo je primjere pojedinaca koji su navodno predstavljeni kao pripadnici jednog naroda, iako nemaju nikakve veze s tom zajednicom – što je, kako kaže, “izrugivanje čitavom sistemu”. Jedan od primjera koje je naveo jeste postavljanje osobe koja ne zna šta su džuma ili džamija kao bošnjačkog predstavnika u Upravnom odboru RTRS-a. Takve situacije, prema njemu, pokazuju koliko je sistem postao karikatura pravde i istinske političke reprezentacije.
Kada je riječ o međunarodnim pitanjima, poput NATO puta, Vukanović je jasno rekao da ga ta tema lično ne zanima i da nikada nije učestvovao u trgovini i ucjenama. Istakao je da je njegova politička borba bila besprijekorno čista, i da je čitava hajka oko izbora ministra samo još jedan dokaz koliko je sistem uzdrman i haotičan.
Posebno je interesantna njegova izjava u vezi imenovanja potencijalnih kadrova. Vukanović vjeruje da se vlast boji ljudi koje bi on postavio – mladih, obrazovanih i moralno čistih pojedinaca, koji su diplomirali na uglednim univerzitetima, poput onih u Beogradu, i koji nikada nisu bili povezani s aferama. Upravo ta čestitost, smatra on, predstavlja prijetnju korumpiranim strukturama.
U nastavku razgovora, Vukanović se dotakao ličnog iskustva s nepravdom, naglašavajući da je to najdublji i najtragičniji problem u Bosni i Hercegovini. Bez mnogo detalja, poručio je da je njegova porodica uvijek na prvom mjestu, i da ga je lična žrtva posebno pogodila tog dana. Ipak, nije tražio sažaljenje, već razumijevanje – borba koju vodi nije samo politička, već duboko ljudska.
Govoreći o daljem političkom angažmanu, istakao je da neće više učestvovati u razgovorima bez konkretnih rezultata. Njegova ponuda je jasna:
-
Ako postoji želja za stvarnim dogovorom – neka se potpiše sporazum.
-
Ako ne – neka oni koji opstruiraju preuzmu punu odgovornost.
Podsjetio je na ranije dogovore u kojima je opozicija odmah iznijela svoje stavove, bez skrivanja i oklijevanja, što je u potpunoj suprotnosti s pristupom vladajućih struktura.
Na kraju, osvrnuo se i na kontroverzno imenovanje bivšeg ministra Nešića, za koje tvrdi da je prošlo bez problema jer je HDZ BiH to predložio, a Borjana Krišto prihvatila. “Imenovan je čovjek koji je kadar Dodika i Vulina, i prošao je sve bezbjednosne provjere,” rekao je Vukanović, aludirajući na dvostruke standarde i politiku selektivne podobnosti.
Ono što iz njegovih riječi proističe jeste osjećaj duboke zabrinutosti, ali i čvrstine. On ne traži priznanja, već promjenu. Njegova poruka je jasna: dosta je bilo lažnih igara, manipulacija i zamazivanja očiju narodu. Borba za pravdu, dostojanstvo i istinu je, prema njemu, jedini put koji vodi ka ozdravljenju društva.
Na kraju, ostaje dojam čovjeka koji je možda umoran, ali nije pokleknuo. Njegov poziv na odgovornost i principijelnost ostaje upućen ne samo političkim akterima, već i građanima – da prepoznaju istinu, da ne pristaju na laž i da se bore za sistem u kojem poštenje više nije izuzetak, nego pravilo.
