Turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan postao je poznat po svojim izjavama i podršci Bošnjacima, posebno u kontekstu sjećanja na tragediju genocida u Srebrenici. Na obilježavanju 19. godišnjice ovog stravičnog događaja, Erdoan je, uz emotivne riječi, obećao da će se boriti za Bošnjake i da bi, dok je on živ, “svako ko pokuša dirnuti Bošnjake, imao protiv sebe stotinu miliona Turaka”. Ove riječi odjeknule su u javnosti, predstavljajući Tursku kao zaštitnicu Bošnjaka. Ipak, vrlo brzo postavlja se pitanje koliko je stvarna ta podrška, osobito u svjetlu trenutnih političkih zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Naime, Milorad Dodik, lider SNSD-a, već duže vrijeme vodi politiku koja uključuje ozbiljna kršenja ustavnih odredbi Bosne i Hercegovine. On je poduzeo korake poput zabrane rada državnih agencija na teritoriji Republike Srpske, najavljivao formiranje vlastite vojske i okupiranje kasarni Oružanih snaga BiH, te održavanje vojnih vježbi u blizini Sarajeva. Unatoč tome, Turska i njen predsjednik Erdoan šute na ove ozbiljne prijetnje teritorijalnoj cjelovitosti BiH, što mnoge političare, uključujući evropske parlamentarce i američku ambasadu, zabrinjava.
Kako ističe komentator Danijal Hadžović, dok je Dodik otvoreno sukobljen s BiH i njenim institucijama, reakcije iz Turske, koja je do sada bila doživljavana kao prijatelj Bošnjaka, izostaju. Ova šutnja Erdoana izaziva mnoge sumnje u njegovu stvarnu posvećenost zaštiti Bošnjaka i njihove države. Hadžović također podsjeća da se Turska već ranije povukla u ključnim trenucima, poput glasanja o rezoluciji o genocidu u Srebrenici na UN-u, kada je Rusija stavila veto, a Turska nije zauzela jasnu poziciju.
Iako se Turska predstavlja kao zaštitnik, odnos koji Turska ima s BiH, posebno sa SDA i njenim liderom Bakirima Izetbegovićem, daleko je od stvarne međudržavne prijateljstva. Izetbegović se čini kao politički vladar koji je spreman na suradnju s Turskom u zamjenu za osobne političke koristi. Ovaj odnos, kako se tvrdi, uključuje predizborne skupove za turske izbore u BiH, antiustavna hapšenja turskih državljana optuženih za povezanost s Fethullahom Gülenom, te duboku ideološku penetraciju u sve sfere života u BiH, uključujući medije, kulturu, politiku i obavještajnu službu. Ovdje se postavlja pitanje tko zaista profitira od ovog odnosa.
Također, postoje indicije da Turska ima ekonomske interese u BiH, koji su daleko važniji od političkih ciljeva koje Erdoan navodno promiče. Na primjer, prodaja BH Telecoma turskoj Turk Telecom tvrtki bila bi jedan od takvih strateških koraka. Hadžović smatra da su stvarni interesi Turske u BiH zapravo usmjereni prema ekonomskoj dominaciji, dok politička podrška Bošnjacima može biti samo “povremena” i proizvoljna.
Dok se Bošnjaci suočavaju s opasnostima koje dolaze od separatističkih težnji u RS-u, Turska, pod vodstvom Erdoana, izbjegava zauzimanje čvrstog stava protiv tih prijetnji. Hadžović, u svom komentaru, ukazuje na to da Erdoan nije spreman riskirati zbog Bošnjaka ako bi to ugrozilo Turske interese ili stavove svojih stvarnih saveznika, poput Rusije.
Erdoan, prema ovom viđenju, djeluje više kao politički pragmatik nego istinski zaštitnik Bošnjaka. Bošnjaci, smatraju kritičari, mogu biti “kmetovi” u političkoj igri, koji se povremeno potapšavaju po leđima i nagrađuju simboličnim gestama, dok stvarni interes Turske leži u ekonomskoj i političkoj manipulaciji kroz određene saveze. S obzirom na sve te okolnosti, čini se da je ljubav Turske prema Bošnjacima, barem kada se analizira u kontekstu politike i stvarnih interesa, daleko od iskrene.
Na kraju, Hadžović izražava nadu da će Bošnjaci i SDA razmisliti o stvarnim posljedicama svojih političkih odluka i partnerstava. Dok se politički odnosi između BiH i Turske razvijaju u pravcu geopolitičkih interesa, vrlo je jasno da stvarna sigurnost Bošnjaka leži u jačanju internih institucija BiH i političkog odgovornog ponašanja, a ne u samostalnom razmatranju strateških partnera koji koriste trenutnu situaciju u svoju korist.
Iako Turska može biti važan faktor u geopolitici Balkana, jasno je da će budućnost Bošnjaka i BiH zavisiti od njihove sposobnosti da se oslone na vlastite snage i institucije. Političke igre i vanjski utjecaji mogu donijeti kratkoročne koristi, ali dugoročna stabilnost i sigurnost trebaju se graditi na solidarnosti i unutrašnjem jedinstvu.
