Jedno veoma aktuelno pitanje koje se ‘spočitava’ islamu jeste zašto je ženi muslimanki zabranjeno da se uda za nemuslimana, dok je muslimanu dozvoljeno da oženi nemuslimanku?Mnogi koriste dato pitanje u pokušaju dokazivanja nepravednosti i dvostrukih kriterija koje islam primjenjuje, potom teškog položaja i diskriminacije žena, te kršenja slobodnog odabira i ljudskih prava u okvirima islamskih učenja.
Na početku, potrebno je znati da je islam došao s ciljem uljepšavanja i olakšavanja ljudskih života te da se u sprovođenju propisa i izbjegavanju zabranjenog kriju brojne mudrosti i koristi za pojedinca i zajednicu. Islamska ulema ističe da se svaki propis kojim je zadužen vraća kao korist onome ko ga izvršava, te da je Allah, dž.š., svaku naredbu i zabranu popratio određenom mudrošću i ništa nije propisano bez određenog cilja i svrhe.Imajući to na umu, ulema je navela i brojne razloge i mudrosti koji se kriju iza zabrane udaje muslimanke za nemuslimana.
O njima je detaljno pisao i prof. dr. Sulejman Topoljak, jedan od najuvaženijih eksperata iz oblasti islamskog prava na našim prostorima. U svom najnovijem djelu „Islamsko bračno pravo“, dr. Topoljak spominje problematiku udaje muslimanke za nemuslimana i na njemu svojstven, nadasve stručan i akademski način, pojašnjava do sitnih detalja razloge i mudrosti koje se kriju iza ovog propisa.
Status mješovitog braka u drugim religijama
Dr. Topoljak u svom djelu ističe da se uvidom u učenja drugih religija i svjetonazora jasno vidi da je redovna pojava zabrana udaje pripadnica njihove vjere za muškog člana druge vjerske zajednice. Samim tim, islam nije jedina religija koja svojim sljedbenicama iz određenih razloga zabranjuje sklapanje braka s nemuslimanima.Počnimo od Jevreja kod kojih uopće ne postoje mješoviti brakovi, jer je nacionalni identitet identičan vjerskom. Jevreji priznaju i kod njih je dozvoljeno samo sklopiti brak između Jevrejke i Jevrejina.
Ukoliko se desi da se Jevrejka uda za pripadnika druge vjere, takav brak se smatra nelegalnim i ne posjeduje instituciju braka. Takav brak ne proizvodi nikakve lične posljedice pa se na osnovu toga može reći da kod Jevreja mješoviti brak ima status nepostojećeg.Prema učenju Katoličke crkve, mješoviti brak se ne toleriše, s tim što razlikuju dvije vrste mješovitih brakova, koje se zasnivaju na dva osnova, mješovita vjera (mixta religio), tj. brak s nekrštenim katolicima i različita vjera (disparitas cultus), tj. brak s nekrštenom osobom, odnosno s Jevrejima, muslimanima, paganima i nevjernicima.
U oba slučaja, prema učenju Katoličke crkve, moguće je dobiti oprost i od jedne i od druge smetnje, ali katolička strana treba dati garancije da neće primiti drugu vjeru i da će se djeca iz tog braka odgajati isključivo kao kršćani.Ženidbeno pravo Srpske pravoslavne crkve poznaje bračne smetnje među kojima razlikuje uklonjive i neuklonjive. U neuklonjive smetnje spada i ‘razlika vjere’ (disparitas cultus), što znači da pravoslavno lice nikako ne smije sklopiti brak s nekrštenom osobom, dok ‘razlika vjeroispovijesti’ (mixta religio) spada u uklonjive smetnje.
Srpska pravoslavna crkva ima svoj Bračni pravilnik, i u skladu s njim pravoslavka može sklopiti brak s licem druge vjeroispovijesti samo pod određenim uvjetima, od kojih su između ostalih da se brak mora sklopiti u pravoslavnom hramu, od pravoslavnog sveštenika i po pravoslavnom obredu, da se suprug mora pismeno obavezati će svoju djecu krstiti i vaspitavati isključivo u pravoslavnoj vjeri, da supruga mora dati garanciju pred nadležnim parohom da će stalno, lijepim načinom, nastojati da svog muža privoli pravoslavnoj vjeri i da muž mora potpisati pismenu izjavu pred nadležnim parohom i u prisustvu dva svjedoka da neće suprugu odvraćati od pravoslavnog ispovijedanja vjere, niti je na bilo koji način navoditi da pređe u drugu vjeru.
Mudrosti zabrane udaje muslimanke za nemuslimana
U nastavku članka donosimo siže razloga zabrane udaje muslimanke za nemuslimana iz pera uvaženog dr. Topoljaka, istinskog bosanskog alima koji vrijedno i neumorno radi na promociji srednjeg islamskog puta i univerzalnih ljudskih vrijednosti i vrlina.Zabrana udaje muslimanke za nemuslimana se temelji na slijedećim razlozima:– Po islamskom učenju, djeca u braku pripadaju i vode se po ocu, a ne po majci.
Prema tome, svaka udaja muslimanke za nemuslimana predstavlja gubitak nje i njene djece za islam i muslimane.– Zabrana udaje muslimanke za nemuslimana zasniva se na činjenici što kršćani, Jevreji i dr. ne priznaju islam kao vjeru i shodno tome nisu obavezni garantovati supruzi muslimanki njena vjerska prava niti obezbijediti mjesto i uslove za organizovanje njenog islamskog života.
S druge strane, islam priznaje ehlu-l-kitab (kršćane i Jevreje) i dozvoljava muslimanu da oženi kršćanku i Jevrejku i pritom ga čak obavezuje da joj garantuje i omogući organizovanje i prakticiranje vjerskog života u skladu s njenim svjetonazorom.– Muslimanka prilikom akta vječanja, kao i u daljem bračnom životu, uglavnom, mora slijediti muževljevu vjeru i običaje, kulturu odijevanja, ishrane, i sl., te prilagođavati se njima.– Prema islamskom učenju, od supružnika se očekuje kompatibilnost i podobnost prilikom sklapanja braka.
Iz tog razloga hanefijski pravnici ističu da griješenje muža ili njegovo nevjerovanje u Boga predstavljaju vid nepravde, poniženje i ljagu za ženu muslimanki koja praktikuje svoju vjeru.El-Merginani el-Hanefi kaže: „Za brak se traži podesnost u vjeri, a ovo je stav Ebu Hanife i Ebu Jusufa. To je ispravno zato što je vjera nešto najvrijednije. Žena se ponižava grijehom muža, više nego što se ponižava njegovim porijeklom.“ (El-Merginani, El-Hidaje, 1/236.)
Dr. Topoljak ističe da se iz prethodno rečenog vidi da zabrana koja se odnosi na muslimanku po pitanju sklapanja braka s nemuslimanom nije plod i oličenje nepravde i diskriminacije, nego odraz brige za očuvanje njene vjere, ličnosti i potomstva, a i islamskog društva općenito.Pravednost i plemenitost islama se ogleda u svim segmentima života, a svakako i u ovom. Islam je svojim zakonodavstvom i drugim smjernicama zagarantirao supruzi, sljedbenici Knjige, slobodu ispoljavanja njezine vjere, pod okriljem muža muslimana, njenih prava i svetinja.
Međutim, druge religije i ideologije ne daju nikakve garancije suprugama drugačijeg svjetonazora za ispovijedanje i prakticiranje njene vjere, niti ima ikakvu slobodu ili zaštićena prava u vezi s tim. Kako onda očekivati od islama da indolentno posmatra sudbine muslimanki i prepusti ih u ruke onih koji bi prema njima bezobzirno postupali i kršili njihova prava?
Osnovno polazište u ovome pitanje jeste da suprug mora poštovati vjerska ubjeđenja svoje supruge da bi bilo harmonije u braku. Suprug musliman poštuje vjerska ubjeđenja svoje supruge jer on vjeruje u nebeske izvore kršćanstva i judaizma, bez obzira na njihovo krivotvorenje, on vjeruje da im je Izvor isti kao i islamu, i vjeruje da su Isa, a.s., i Musa, a.s., Allahovi poslanici, posebno odlikovani i privilegovani.
Shodno tome, nemuslimanka koja se uda za muslimana živi pod okriljem čovjeka koji poštuje izvore njene vjere, njenu Knjigu i vjerovjesnika u tolikoj mjeri da to smatra da njegovo vjerovanje neće biti ispravno i potpuno bez toga. Nasuprot tome, pripadnici drugih religija često ne žele da respektuju, ni u najmanjem obimu, vjeru islam i Kur’an, a ne priznaju ni vjerovjesnika islama, Muhammeda, a.s.Kako je onda u praksi izvodivo da muslimanka ima harmoničan bračni život i živi pod brigom nemuslimana, a da pritom izvršava svoje vjerom propisane dužnosti, ibadete, farzove i vadžibe, koji joj neke stvari naređuju, a neke zabranjuju?
Akos.ba
