Zašto mi, Bošnjaci, svačiju nevolju doživljavamo k’o svoju.

Kako butum Dunjaluku objasniti da mi, Bošnjaci, svačiju nevolju doživljavamo k’o svoju.
Da ćemo isto plakati i za insanom i za hajvanom kojeg nevolja zadesi i da nas ta nečija nevolja i tuga slome isto kao i naša vlastita.
Isto bole.
Merhametli smo. Takvog kova.
Lomile nas nedaće i salijetali razni belaji kroz historiju i umjesto da očvrsnemo na patnju mi se od nje razbolimo.
I svjedno nam je pati li Meho, Aleksa, Halima ili Jelena.
Svejedno nam je pati li mačka, pas ili ptica.
Svejedno nam je pati li odrasli čovjek ili dijete.
Nema kod nas tih klasifikacija.
Samo jedna: čovjek ili ne.
Nevinost.
Mi odbolujemo sve njihove boli. I ne možemo plaho pomoći, ali ono što dajemo, dajemo iz srca. Mi dovimo za svakoga ako je žrtva, ako nije kriv.
Zašto?
Zato što mi najbolje znamo kako izgleda iskušenje koje nam je dato od Boga, kako boli bol koju su nam nanijeli ljudi, bol od nepravde i bol izazvana raznim pošastima.
I dok suosjećamo u suzama sa ljudima i njihovim stanjem, bez obzira na kojem dijelu planete se nalazili, jednako kroz to iznova i iznova proživljavamo svoje pogode i nepogode.
Duplo patimo.
I nema šta nas nije snašlo i šta nismo izdeverali, ali i dalje u srcima imamo dovoljno empatije za druge.
Ako i ima onih koji nisu takvi, rijetki su, izrod.
I kad pomislim da smo se udaljili ovakve situacije pokažu da nismo.
Zato volim ovu našu zemlju i ovaj naš narod.
I nikad i ničim nam ubiti merhamet neće.
Tu našu brigu za svako živo biće.
Jer nema te zlobe koja je kadra uništiti ćeliju dobrote koja živi u biću jednog Bošnjaka.
Nema elhamdulillah piše Fahreta Bašić-Smriko