Bivša Italijanska atletičarka, Deborah Callegari iz Trenta, odrasla je i odgojena u katoličkoj obitelji, udala se za muslimana, Bosanca i prešla na islam.
Svoje iskustvo smatrala je toliko važnim da ga je prenijela u knjigu ‘Moj bijeg u Islam’/ ‘La mia fuga verso l’Islam‘ objavljenu u Italiji. Osnovna poruka knjige je – zapadna civilizacija je brod koji tone i ljudi se trebaju spašavati prelaskom na islam. Zbog toga, kako tvrdi Deborah Callegari Hasanagić, danas sve veći broj ljudi i prelazi na ovu religiju.
Gđo Hasanagić, možda nije toliko neobično to što ste promijenili vjeru, ali vjerovatno jeste da vas je to nagnalo da napišete knjigu. Ona se zove ‘Moj bijeg u islam’. Zašto bijeg?
Zašto bijeg? Pitanje je odlično. Isto pitanje koje je postavio vaš kolega novinar na CANALE ITALIA Gianluca Versace kad me upitao – “Pa, ko vas goni, gospođo?”. Ima tu dosta toga što bih ja mogla navesti, pa sam zato i odlučila da napišem knjigu. Shvatila sam da je islam disciplina koja reguliše svakodnevni život čovjeka i da u zamjenu nudi duhovno-moralnu stabilnost, jer religioznost je baza. A moj bijeg možete definisti kao bijeg s broda koji tone, a niko ništa ne radi da ga spasi, pa sam utočište morala naći na drugom brodu, u ovom slučaju islamu.
Možete li nam reći nešto o reakcijama na knjigu koja je objavljena u Vašoj domovini? Da li je izazvala ikakvu pažnju u javnosti?
Zasad, moja knjiga još nije izazvala stopostotnu pažnju jer ja nisam poznata još kao Yusuf Islam, Michael Jackson, Nikolas Anelka itd. Ja sam već do sada imala nastupe na dvije regionalne i tri nacionalne televizije. Naprimjer, gostovala sam na “Alle falde del Kilimangiaro” na RAI tre i u emisiji “La festa Italiana” na RAI uno. Evo prije nekoliko dana smo bili pozvani ja i moj muž na RAI due na emisiju “Ricomincio da qui” ali je odgodiše zbog problema u redakciji. Moram reći da sam ja autorka koja još ima rada pred sobom.
Šta je bio, recimo, ključni momenat u tome da donesete odluku da sa katoličanstva pređete na islam?
Momenata u mom životu ima, ali ih se ne mogu svih sjetiti. Ono što me nabrzalo prema islamu bilo je i to da sam čula ezan sa munare ispred indonezijske džamije u Sarajevu i kad sam vidjela kako mladi i stariji raznih uzrasta idu u džamiju. Dok sam čekala muža za vrijeme džuma namaza i prije, vidjela sam mlade cure kako pokrivene i propisno obučene idu pred Allaha. Ove vrijednosti na kršćanskom Zapadu nećete u crkvama vidjeti, njih jednostavno više nema i ne vjerujem da će se vratiti. Naprimjer, u Bibliji, Siradova knjiga kaže: Bolje muška zloća nego ženska dobrota. A, vi meni recite koja se žena još složila s ovom tvrdnjom?
Vaš muž je Bosanac, musliman, i Vi ste svome italijanskom imenu i prezimenu dodali još jedno bosansko. Kako je Vaša okolina u Italiji prihvatila ovu promjenu identiteta, dakle, ne samo onu suštinsku nego da kažemo i formalnu?
Nisu svi baš tako prihvatili s oduševljenjem moj prelazak na islam. Novinar koji me je intervjuisao za regionalne novine “L’Adige” poslije nekolika dana mi je dojavio da je u redakciju stiglo oko stotinjak pisama čitalaca negativnog sadržaja, ali samo poneke su objavili zbog mira i suživota u provinciji. Vjerujte mi da ni unutar familije nisam imala mira. Sestra me je napala kad me vidjela na regionalnoj TV TCA sa hidžabom, ali nisam popustila jer sam shvatila da je to iskušenje od Allaha poslano.
I danas živite u Italiji. Je li Vam neobično da kao rođena Italijanka, u vlastitoj zemlji koja je dominantno katolička, Vi danas budete muslimanka?
Pa, za mene to nije ništa neobično, ne osjećam nikakvu nostalgiju za povratkom. Ko bi se to vratio iz kancelarije u rudnik? Ponekad moram objašnjavati da nisam iz Maroka i Tunisa već Italijanka. Italija kao i čitav Zapad su sve manje katolički. Za pojedince je to teško shvatitim ali čućemo se, inšallah, poslije 2030.
U poređenju sa životom koji ste imali prije, koje su se promjene desile za Vas, a koje smatrate pozitivnim?
Moj život prije islama i sad su kao dva svijeta, različiti jedan od drugog. Naprimjer, u mom prijašnjem životu nisam htjela da čujem za rađanje djece, sklapanje braka s obzirom na rastući broj propalih brakova (u Italiji svako četiri minute raspadne se jedan brak) i denatalitet koji je u stalnom porastu. No, spoznavši islam danas sam sretno udata i imam dvoje djece – Aišu i Nasrullaha. U prijašnjem životu tj. prije islama za mene je bio teror ne jesti i piti od jutra do mraka (Ramazan) dok je to sad za mene zadovoljstvo i snaga imana. A ne zaboravimo da ramazanski post pomaže u mršanju svim osobama s viškom kila, ako se izabere kontrolisana ishrana. Pogotovo za žene koje njihovi muževi malo “zezaju” zbog “eh, kako si malo masivna”.
Vi ste u nekim prethodnim intervjuima za bosanske medije govorili o tome kako dosta ljudi na Zapadu prihvata islam i uviđa njegove kvalitete. Kakva saznanja, zapravo, imate o tome i na čemu ih temeljite?
Jeste, dosta ljudi na Zapadu prihvata islam uprkos iskrivljenoj slici o njemu, i što je jako pozitivno, tu je dosta žena poput mene. Nažalost, ni RAI ni MEDIASET (Berluskonijevi kanali) ne iznose podatke, ali dosta toga se može naći na internetu jer internet je skoro nemoguće kontrolisati. Cifre se mijenjaju iz dana u dan. Jer ako je potražnja za Kur’anom i islamskom literaturom učetverostručena, pogotovo poslije 11. septembra, onda je i broj prelazaka udvostručen, ako ne i utrostručen. Znajte da danas nije više “trbuhom za kruhom” već “trbuhom za duhom”.
U dosadašnjim javnim istupima čak ste poručivali ‘spašavaj se ko može’, aludirajući ovim na to zapadna civilizacija ‘tone’ i da je spas u islamu. Jesu li ovo pomalo radikalne ocjene?
Nisu u pitanju radikalne ocjene već pitanje duhovnosti i moralnosti. Naravno da moja poruka “spašavaj se ko može” nije i neće se nimalo svidjeti islamofobičnim huljama i manipulatorima. Zapadna civilizacija tone i to će se pokazati ako sagledate zapadni denatalitet, povišeni broj propalih brakova, a smanjeni broj sklopljenih brakova, duhovno-moralnu dekadenciju itd. Zapadna civilizacija je bolesna i da bi bila spašena zahtjeva zaokret, akciju i terapiju. A zaokret, akcija i terapija je ili gledati u islamsku budućnost ili povratak u kršćansku prošlost.
A, Zapad ćorav i slijep zbog koprene na očima nametnute mu od strane mass-islamofobičnih medija, ne može da gleda u islamsku budućnost, a nesposoban za povratak na kršćansko-katoličke vrijednosti. A povratak na spomenute vrijednosti znači odreći se prostitucije, razvrata, nemorala i kratkotrajno-varljivih ovozemaljskih uživanja. A, odreći se svega navedenog značilo bi patnju. A, ko je to spreman na Zapadu na patnju iz prošlosti? To je iluzija ko misli da će se Zapad spasiti iskrivljenom slikom o islamu. I komunizam je pokušao “truhlim Zapadom” da se odbrani, pa je l’ uspio?
Kakvu pouku biste željeli da ljudi izvuku kako iz Vašeg iskustva, tako i knjige, i mislite li da ju je u Italiji barem neko razumio?
Velika pouka je i ta da sam pobjegla s broda koji tone. Mnogi na Zapadu, a i unutar samih muslimana treba da se pitaju – pa, zašto je jedna Italijanka kao ja prihvatila islam i šta to nije u redu na Zapadu pa da prihvati islam? Uzmite primjer, ogromni brod sa 2.000, putnika a poslije 10 sati plovidbe vidite 50 putnika skočilo u more sa šlaufima za spašavanje. Oni ostali 1.950 putnika treba da se pita je l’ nešto ne štima i nije u redu? Brod možda tone? A, ko se na Zapadu pita šta nije u redu? Žao mi je kad vidim ženu/curu muslimanku na Zapadu i okolini kako nesvjesno i neuko slijedi civilizaciju koju sam ja napustila i koju nipošto ne bih više slijedila. Da li će se moja knjiga čitati i u Bosni? Voljela bih čuti i mišljenje čitalaca.
n-um
