Duraković: Evropi nije smetalo kada je zločin bio nad Bošnjacima, a danas šuti na slavljenje ratnih zločinaca
Javna reakcija na ispraćaj i sahranu Ratka Mladića ponovo je otvorila bolna pitanja o odnosu Evrope prema ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini. Potpredsjednik entiteta Republika Srpska Ćamil Duraković poručio je da današnje evropsko nijemo posmatranje ovog događaja nije slučajno, nego da predstavlja nastavak dugogodišnjeg obrasca prema kojem su, kako tvrdi, međunarodni centri moći često pokazivali nedosljednost i selektivnu pravdu kada je riječ o žrtvama iz Bosne i Hercegovine.
Prema njegovim riječima, problem nije samo u tome što se u Srbiji veličao čovjek pravosnažno osuđen za najteže zločine, nego i u činjenici da su evropske institucije godinama izbjegavale jasno i glasno imenovati takve postupke onim što jesu.
Duraković je podsjetio da su tokom rata u BiH brojne zapadne sile, posebno Engleska i Francuska, podržavale embargo na oružje koji je, kako kaže, praktično pogodovao agresoru, dok je Armija Republike Bosne i Hercegovine bila ostavljena u izrazito neravnopravnom položaju. Takva politika, smatra on, nije bila puka diplomatska greška, već dio šireg odnosa koji je omogućio da se genocid u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija desi pred očima svijeta.
Duraković je posebno naglasio da je međunarodna zajednica, nakon što nije spriječila zločine, kasnije teritorije i ljude koji su pretrpjeli najveća stradanja praktično prepustila onima koji su za te zločine odgovorni. U njegovoj interpretaciji, to predstavlja moralni poraz Evrope, ali i dokaz da postoje duboko ukorijenjeni politički i ideološki obrasci zbog kojih su žrtve iz Bosne i Hercegovine često ostajale na margini evropskog interesa.
“To nije slučajnost, nego kontinuitet”, poručio je, dodajući da ovakvo ponašanje danas dobija novu dimenziju kada evropske institucije ne žele jasno govoriti o državnom veličanju ratnog zločinca.
Posebno oštre riječi Duraković je uputio na račun savremene Evrope, tvrdeći da se ona ponaša dosljedno vlastitim ranijim propustima i političkim kalkulacijama. Po njegovom mišljenju, današnje prešućivanje činjenice da je Srbija, uz prisustvo državnih institucija, vojske, ministara i državnih simbola, organizirala ispraćaj Ratka Mladića, pokazuje da se u Evropi i dalje kalkuliše kada su u pitanju zločini nad Bošnjacima.
On smatra da je to oblik “evropskog saučesništva”, jer se, kako kaže, ne radi samo o izostanku reakcije, nego o nastavku političkog obrasca koji žrtvama šalje poruku da njihova stradanja nisu jednako važna.
U tom kontekstu Duraković je iznio i svoju tešku optužbu da je islamofobija jedan od ključnih razloga zbog kojih se prema Bosni i Hercegovini i njenim građanima drugačije postupa. Prema njegovom stavu, činjenica da u BiH žive većinski muslimani utiče na to da evropske reakcije budu mlake, kasne ili potpuno izostanu.
On je istakao da nije riječ samo o politici, nego o dubljoj civilizacijskoj bolesti koja je, kako je rekao, “metastazirala Evropom” i zbog koje se zatvara oči pred slavljenjem zločina. Takva ocjena odražava frustraciju mnogih u Bosni i Hercegovini koji godinama upozoravaju da se ratni zločini ne mogu relativizirati, niti se mir može graditi na selektivnom sjećanju.
Istovremeno, reakcija Evropske komisije dodatno je podgrijala raspravu. Glasnogovornica Evropske komisije Paula Pinho izjavila je da je komisija čula navode o sahrani s državnim počastima, ali da se, prema njenim riječima, to nije dogodilo.
Kada su novinari insistirali na objašnjenju, posebno ukazujući na prisustvo državnih institucija, vojske, ministara i državne zastave, Pinho je odgovorila da je to pitanje za Srbiju i da je na toj zemlji da odluči kako će organizirati sahranu.
Takav odgovor mnogi su ocijenili kao izbjegavanje suštine, jer nije riječ samo o tehničkoj organizaciji sahrane, nego o političkoj poruci koju šalje država kada počasti odaje osobi osuđenoj za genocid i druge ratne zločine.
Ovaj slučaj ponovo pokazuje koliko je važno razlikovati formalni diplomatski jezik od stvarne političke odgovornosti. Kada se govori o zločinima u Bosni i Hercegovini, nije dovoljno ostati na nivou općih izjava o vladavini prava i poštovanju presuda međunarodnih sudova. Potrebno je, kako upozoravaju brojni bosanskohercegovački zvaničnici i analitičari, reagirati na svaki pokušaj rehabilitacije ili veličanja osoba koje su simbol etničkog čišćenja, opsade gradova i genocida.
Šutnja međunarodnih institucija u takvim trenucima ne djeluje neutralno, nego kao prešutno odobravanje.
Za Bosnu i Hercegovinu, ali i za cijeli region, pitanje odnosa prema ratnim zločincima nije samo tema prošlosti. Ono se direktno tiče budućnosti, jer društvo koje ne može jasno i nedvosmisleno osuditi zločin ostaje zarobljeno u njegovim posljedicama. Zbog toga su reakcije poput Durakovićeve više od političke poruke; one su podsjetnik da žrtve i dalje očekuju istinu, pravdu i moralnu dosljednost međunarodne zajednice.
Dok se to ne dogodi, svaki pokušaj prikazivanja ovakvih sahrana kao običnih protokolarnih događaja doživljavat će se kao još jedan udar na dostojanstvo preživjelih i sjećanje na ubijene.
U širem smislu, cijela polemika otvara i pitanje šta Evropska unija zapravo želi da predstavlja na Balkanu: zajednicu vrijednosti koja će nedvosmisleno stajati uz žrtve i međunarodno pravo, ili prostor u kojem se politički interesi i dalje stavljaju ispred moralne jasnoće. Upravo zato je reakcija na slučaj Mladićeve sahrane prevazišla granice jednog događaja i postala test evropske vjerodostojnosti.
Za mnoge u Bosni i Hercegovini odgovor na taj test nije ohrabrujući, jer se i dalje stiče utisak da se žrtve bošnjačkog naroda ne tretiraju s istom ozbiljnošću kao drugi evropski stradali narodi.
