U posljednjim dešavanjima na političko-pravnoj sceni Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo BiH je pokrenulo predmet protiv Miloša Bukejlovića, ministra pravde Republike Srpske, zbog sumnje u nepoštivanje odluke Ustavnog suda BiH. Ovaj slučaj još jednom stavlja u fokus napet odnos između entitetskih i državnih institucija, posebno kada je riječ o nadležnostima u pravosudnom sistemu.
Povod za pokretanje predmeta jeste nesprovođenje odluke Ustavnog suda BiH kojom je privremeno suspendovan Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) Republike Srpske. Ova mjera, kako su pojasnili iz Ustavnog suda, ima retroaktivno djelovanje i odnosi se na sve radnje proistekle iz zakona koji je stavljen van snage.
Ipak, ministar pravde RS-a, Miloš Bukejlović, nastavio je sa aktivnostima koje se direktno oslanjaju na ovaj zakon. Među tim radnjama posebno se ističe pokušaj objave pravilnika u Službenom glasniku Republike Srpske, čime je, prema mišljenju Suda, prekršena konačna i obavezujuća odluka državne institucije.
Ustavni sud je jasno naveo da je Bukejlović, kao odgovorno lice, bio obavezan da se uzdrži od bilo kakvih postupaka koji proizlaze iz osporenog zakona. To uključuje:
-
donošenje podzakonskih akata poput pravilnika,
-
objavu bilo kakvih propisa zasnovanih na suspendovanom zakonu,
-
kao i druge pravne i administrativne radnje koje bi zakon aktivirale u praksi.
Odluka o suspenziji Zakona o VSTV-u RS-a donijeta je početkom marta, i odnosi se ne samo na sam zakon već i na sve njegove izvedene akte. Obrazloženje Suda naglašava da je zakon stvarao ozbiljnu prijetnju već postojećem pravosudnom sistemu u državi, zbog čega je morala biti donesena mjera obustave.
Dalje se navodi da su svi koji obnašaju dužnosti u institucijama RS-a, kao i uposleni u državnim organima koji dolaze iz ovog entiteta, dužni potpuno se uzdržati od djelovanja na osnovu suspendovanog zakona. Nepridržavanje ove mjere povlači krivičnu odgovornost, uključujući moguću kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.
Odluka o obustavi zakona i pokretanje predmeta protiv Bukejlovića ne može se posmatrati izolovano. Ovaj zakon je bio dio šireg paketa entitetskih zakona, koji uključuju:
-
Prijedlog Zakona o VSTV-u RS-a,
-
Izmjene i dopune Krivičnog zakonika RS-a,
-
Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija (poznat kao zakon o stranim agentima).
Ovi zakoni su u Narodnoj skupštini Republike Srpske usvojeni paralelno s političkom retorikom o povratku na “izvorni Dayton”, te pozivima na jačanje entitetskih institucija i čak ideje o mirnom razdruživanju entiteta u BiH.
Važno je spomenuti i kontekst u kojem su ovi zakoni predloženi i usvojeni. Naime, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, bio je u to vrijeme osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. Nakon toga je za njim raspisana i potjernica unutar BiH, što je dodatno zaoštrilo odnose između entitetskih i državnih institucija.
Cijeli slučaj otvara mnoga pitanja o:
-
legitimnosti entitetskog zakonodavstva u odnosu na državni okvir,
-
(ne)prihvatanju odluka državnih institucija od strane entitetskih vlasti,
-
i mogućnosti institucionalnog djelovanja Tužilaštva BiH u ovakvim okolnostima.
Iako je predmet protiv Bukejlovića još u ranoj fazi, on predstavlja važan presedan – ne samo kao pitanje odgovornosti jednog ministra, već kao signal o tome hoće li se pravna država i ustavni poredak Bosne i Hercegovine moći efikasno zaštititi i sprovesti čak i kad to znači suočavanje s visokim političkim figurama.
U konačnici, bez obzira na političke interpretacije, ono što ostaje jasno jeste da je odluka Ustavnog suda obavezujuća i da se njeno nepoštivanje tretira kao krivično djelo. Pravni sistem, ako želi opstati i ostati vjerodostojan, mora pokazati da niko nije iznad zakona – ni ministar, ni predsjednik, ni cijeli entitet.
U vremenu kada se pravna sigurnost i poštivanje institucija nalaze na ozbiljnom testu, ovaj slučaj nas podsjeća da država ne može opstati bez funkcionalnog pravosudnog sistema i respekta prema zakonima i sudskim odlukama. Ako se dopusti da se odluke najviših sudskih tijela ignorišu bez posljedica, otvara se prostor za pravni haos i urušavanje temelja na kojima počiva demokratsko društvo. Zato je krajnje vrijeme da se institucionalna odgovornost ne shvata kao politička prijetnja, već kao garant zajedničke budućnosti svih građana Bosne i Hercegovine.
