Piše: Ahmed ibn Salih el-Zarafi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Portugalci su otkrili put rta Dobre nade 1498. godine, a potom su se usmjerili prema Africi i izlasku na obale Indije, da bi, nakon toga, pokrenuli druge krstaške ratove protiv muslimana. Naime, portugalski plan je bio opkoliti muslimanske zemlje s juga i zadati im smrtonosni udarac s leđa, kako bi zauvijek završili sa islamom, tako da ostane samo jedna religija na zemlji – kršćanstvo, i samo jedna civilizacija – evropska civilizacija. Jedan od važnih ciljeva ovog plana bilo je uništenje Mekke, a kreator ovog plana bio je portugalski pomorski oficir, Afonso de Albukerk (port. Afonso de Albuquerque – 1453.-1515.).
Albukerk i njegov projekat uništenja Mekke
Albukerk je bio najpoznatiji pomorski oficir koji je svojom vještinom i stilom komandovanja uspio osvojiti i pokoriti područje Indijskog okeana pod zastavom Portugalskog carstva. Portugalski kralj Manuel I dodijelio mu je titulu vojvode od Goe iako nije pripadao kraljevskoj porodici. Osim što je bio najsposobniji, Albukerk je bio i najbrutalniji portugalski pomorac i fanatični kršćanin kojem je neodoljiva želja bila uništiti islam i muslimane.
Njegov san je bio uništiti Mekku, Medinu i Kairo tako da od njih ne ostane ni traga. Tako je Afonso de Albukerk, obraćajući se svojim vojnicima prije okupacije otoka Malake (otok u današnjoj Maleziji), rekao: “Učinit ćemo veličanstvenu službu Bogu kad protjeramo Arape iz ove zemlje i kad ugasimo Muhammedov plamen tako da od njega ne ostane ni jedna iskra. Siguran sam, ako istrgnemo trgovinu otoka Malake iz njihovih ruku, da bi se Kairu i Mekki zameo svaki trag.”
Albukerk je prije imenovanja opunomoćenikom portugalskog kralja u Indiji, proveo nekoliko godina lutajući vodama Crvenog i Arapskog mora, izvodeći piratske akcije na muslimanske brodove i napadajući priobalne gradove na brutalan i beskompromisan način, a istovremeno je prikupljao informacije o stanju muslimana i njihovim odbrambenim sposobnostima.
Stoga se, nakon njegovog imenovanja za vladara portugalskih kolonija u Indiji i istočnoj Africi, povećala portugalska opasnost za muslimane u južnim i istočnim morima, jer je Albukerk borbu protiv muslimana prenio u Crveno more. Zatim je ubrzo poslao pismo portugalskom kralju u želji da napadnu Svetu zemlju i unište Mekku, i to iz luke Džedde, koja je udaljena samo 85 km. On u svom pismu kralju Manuelu I, kaže: “U Džeddi i Mekki ne žive naoružani ljudi, nego derviši, a zemlja svetog Ivana Krstitelja (Jeruzalem) je puna naoružanih ljudi i konja. Mogu li tri hiljade beduina učiniti nešto u suočavanju sa pet stotina portugalskih konjanika? A ako petsto nije dovoljno, mi ćemo angažirati hiljadu konjanika. Uništenje Mekke je vrlo jednostavno. Štaviše, ja smatram da je Mekka već uništena.”
Kada su Mameluci saznali za ovaj Albukerkov plan, utvrdili su luku Džeddu, opskrbili je topovima, ali su se zaustavili na tome i, zbog svoje slabosti i nesposobnosti, nisu preuzeli inicijativu i prešli iz odbrane u napad, čak nisu uspjeli zaštititi put hodočašća u Mekku od drumskih razbojnika.
Da bi ostvarili svoj pakleni plan, Portugalci su četiri puta pokušavali preći tjesnac Bab el-Mandeb (koji dijeli Afriku i Aziju), kako bi prodrli do Crvenog mora na sjever, da bi stigli do luke Džedde, kapije u Mekku. Prvi pokušaj bio je 1513., a drugi 1515. godine, i ta dva pokušaja predvodio je sâm Albukerk. Treći pokušaj bio je 1517. (neposredno nakon što je sultan Selim I ušao u Egipat i nakon što je pala država Mameluka), a vodio ga je Lopo Soares de Albergari nasljednik Albukerka. Četvrti pokušaj je bio 1520. godine, odnosno tri godine nakon što su Osmanlije ušle u Egipat i proširile svoj utjecaj na Hidžaz. I svi su ti pokušaji bili neuspješni zahvaljujući Allahu, subhanehu ve te’ala, a zatim i Osmanskom carstvu, koje je naslijedilo mamelučku državu i adekvatno odgovorilo na neposrednu portugalsko-križarsku prijetnju.
Osmanlije i Portugalci – licem u lice
Osmanlije su bile svjesnije od Mameluka portugalske prijetnje srcu islamskog svijeta, a posebno Mekki i Medini, pa su vrlo rano počeli intervenirati u borbi protiv ove opasnosti, pružajući potrebnu pomoć Mamelucima u rješavanju tog problema.
Nakon zauzimanja Egipta od strane sultana Selima I (1512.-1530.) 1517. godine i ulaska Hidžaza pod osmanski suverenitet, Osmanlije su se sukobili s Portugalcima u južnom i istočnom moru, licem u lice. Osmanlije su se u početku zadovoljili utvrđivanjem luke Džedde i stacioniranjem jakog i dobro naoružanog garnizona vojske u grad, te uzimanjem Džedde kao baze za odbranu svetih muslimanskih gradova. Taj zadatak i komandu nad lukom Džeddom, sultan Selim je povjerio velikom osmanskom pomorskom oficiru Selmanu Reisu.
Tokom vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) izrađeni su visoki strateški planovi za borbu protiv portugalske prijetnje u Indijskom okeanu, pa je s tim ciljem, uprkos preprekama i poteškoćama, rekordnom brzinom osnovana osmanska flota Crvenog mora u luci Suez, opremljena artiljerijom i potrebnom vojnom opremom.
Godine 1538., ova se flota kretala prema Indiji, portugalskom uporištu, i na tom putu je zauzela sve arapske luke smještene na Crvenom i Arapskom moru, poput strateške luke Aden, koja je postala baza za rješavanje portugalske prijetnje u Indijskom okeanu. Osmanlije su također, 1551. godine, zauzele luku Muskat i učinili je bazom za suprotstavljanje Portugalcima u Arapskom zaljevu i Hormuskom tjesnacu.
Međutim, Osmanlije su i pored toga ostali zabrinuti za sigurnost dviju svetih džamija, zbog snažne portugalske prisutnosti u istočnoj Africi na zapadnim obalama Crvenog mora, nasuprot luci Džeddi, a također i na obalama Indijskog okeana, posebno nakon što su Portugalci uspjeli obnoviti kršćansko-abesinsku državu, kao svog snažnog saveznika, snabdjevši je vatrenim oružjem koje do tada nije bilo poznato u istočnoj Africi.
Zbog svega toga, Visoka Porta je donijela odluku o nužnosti osvajanja istočne Afrike, kako bi se Crveno more u potpunosti zatvorilo za portugalske brodove.
Taj plan je pripremio Ozdemir-paša, vođa prvog osmanskog osvajanja Jemena, koji je bio poznat po svojoj hrabrosti i vojnoj vještini. Sultan Sulejman je odobrio taj plan 1555. godine, a sâm Ozdemir-paša predložio je sebe kao komandanta ove operacije, zbog svoje stručnosti i sposobnosti.
Ozdemir-paša je iste godine krenuo iz Egipta na čelu tri hiljade boraca osvojivši najvažnije luke u istočnoj Africi: Suakin (Sawakin), Massawa i Zeila (Saylac) i sve obale Afričkog Crvenog mora. Na taj način se proširila vlast Osmanlija na sjeveroistočnom dijelu Afrike, od granica Egipta, pa sve do Adenskog zaljeva. Ozdemir-paša je izabrao grad Massawu kao glavni grad ove nove osmanske pokrajine ili ejaleta i pretvorio je u vojnu bazu za rat protiv Portugalaca i njihovog saveznika, Kraljevine Abesinije.
Crvenim morem plovili su samo muslimanski brodovi
Ozdemir-paša je ostao guverner (valija) u osmanskoj pokrajini Abesiniji i nastavio je džihad protiv Portugalaca i Abesinaca u Indijskom okeanu osujetivši njihove namjere napada na Mekku i Medinu i odbijajući njihove snage od obale muslimanskih zemalja, sve do njegove smrti 1560. godine, kada ga je naslijedio njegov sin Osman.
Tako su Osmanlije uspostavile svoju vlast na obalama tjesnaca Bab el-Mandeb s obje strane, i lišile Kraljevinu Abesiniju, portugalskog saveznika, pristupa Crvenom moru i somalijskoj obali, i učinile je zatvorenom (izolovanom) državom okruženom kopnom sa svih strana, te prekinule kontakt između nje i Portugala. Osmanlije su u potpunosti zatvorili Crveno more pred portugalskim brodovima, kao i pred brodovima drugih evropskih sila, a također su utvrdili i zaštitili luku Aden, jer je to stvarna kapija do Crvenog mora i isturena baza za zaštitu dviju svetih džamija, pa se stoga posljednji spomen portugalskog napada na luke Suakin i Suez veže za 1556. godinu.
Prekinuta je kontrola Portugala nad morskim putevima, a njihovi pokušaji monopolizacije tzv. ”istočne trgovine” doživjeli su težak udarac od osmanske vlasti, pa su bili prisiljeni primiti muslimanske brodove u lukama koje su ostale pod njihovom kontrolom, a muslimanske trgovačke aktivnosti vratile su se u Crveno more i Arapski zaljev, kao što je bilo prije dolaska Portugala. Kairo je ponovno postao tržište koje je opskrbljivalo evropska tržišta, osim Portugala i Španije, raznim vrstama orijentalnih začina.
Osmanlije su radile na sprječavanju plovidbe kršćanskih brodova Crvenim morem, daleko od luke Moka, smještene na najjužnijem dijelu ovoga mora, koja je zamijenila adensku luku u trgovačkim aktivnostima tokom osmanskog doba. S obzirom na razaranja kojima je bila izložena adenska luka od strane portugalske flote, te s obzirom na činjenicu da pristup luci Moka zahtijeva prijelaz tjesnaca Bab el-Mandeb, žile kucavice i strateški važne tačke, Osmanlije su zatvarale plovidbu Crvenim morem kad je to bilo potrebno, za razliku od luke Aden koja je bila otvorene u vodama Indijskog okeana. Luka Moka nastavila je igrati tu ulogu sve dok Britanci nisu zauzeli luku Aden 1839. godine.
Dakle, Osmanlije su postupno uspostavile novu tradiciju, a to je da ograniče ulazak evropskih brodova u Crveno more, daleko od luke Moka, s obzirom na činjenicu da su dvije svete džamije smještene blizu obale ovog mora. Portugalski pokušaji da dođu u Džeddu kako bi provodili svoj zločinački plan uništenja Mekke, bili su dovoljno opravdanje za uspostavljanje te tradicije. Time je Crveno more praktično pretvoreno u muslimansko ”jezero”, kojim su smjeli ploviti samo muslimanski brodovi, i ta tradicija je ostala na snazi do sredine devetnaestog stoljeća.
Osmanlije su dugo držale prvu poziciju i glavnu ulogu u svjetskoj trgovini između Evrope i Dalekog istoka.
