Bila sam naizgled prosječna djevojka koja ide na fakultet, izlazi i druži se, čita, želi biti obrazovana i samostalna žena. I, naizgled, sretna i ispunjena svojim životom. Šta sam više mogla poželjeti? Imala sam sve što je trebalo jednoj djevojci u ovom vremenu. Ali odjednom moji su dani postajali sivi, tmurni, i sav život igre i zabave prestajao je imati smisao. Nisu me ispunjavali noćni izlasci, nije me ispunjavalo to što imam dugu vezu, niti sam pronalazila više sreću u tome, i, što je najgore, više nisam mogla objasniti tadašnjim drugaricama šta je to što mene muči…
Islam je dao boju sivilu mog života
Sva hvala i zahvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih svjetova. Samo On, Uzvišeni, zaslužuje da Ga obožavamo, da Mu se klanjamo i svaku vrstu ibadeta činimo. A, ko je to Allah? Kome se to mi klanjamo, od koga mi to tražimo? Svoj odgovor pronašla sam teško, srca stegnutog, očiju uplakanih i umornih, u tami ovog dunjaluka koji se nekada davno činio udobnim mjestom za život. A onda iznenada postao moja najveća noćna mora.
Ne znam kako odrastaju djeca koja su rođena u porodicama koje svakodnevno praktikuju vjeru. Ne znam kako izgleda biti rođen i cijeli život odrastati uz namaz, post, mahramu, uz taj prelijepi islam. Kako li je to kada ti je tvoj život sav protkan islamom, kada sve miriše imanom? Jer, ja sam imala muslimansko ime, živjela u sredini s ljudima koji su se zvali muslimanima, klela se Allahom, i ništa od islama nisam osjetila. Imala sam muslimansko ime, zvala se muslimankom, a nikada nisam osjetila slast svoje vjere. Niti sam znala da se to može. Vjerovala sam u postojanje Allaha, a nisam znala ko je On. Nisam znala ko je moj Gospodar. A On, Uzvišeni, znao je za mene. On, Milostivi, čuo je mene i onda kada sam ja bila tako daleko od Njega i svega što On voli. Čuo me i uputio me na Put koji vodi Njemu.
Bila sam naizgled prosječna djevojka koja ide na fakultet, izlazi i druži se, čita, želi biti obrazovana i samostalna žena. I, naizgled, sretna i ispunjena svojim životom. Šta sam više mogla poželjeti? Imala sam sve što je trebalo jednoj djevojci u ovom vremenu. Ali odjednom moji su dani postajali sivi, tmurni, i sav život igre i zabave prestajao je imati smisao. Nisu me ispunjavali noćni izlasci, nije me ispunjavalo to što imam dugu vezu, niti sam pronalazila više sreću u tome, i, što je najgore, više nisam mogla objasniti tadašnjim drugaricama šta je to što mene muči. Osjećala sam prazninu i usamljenost skoro uvijek i bilo je sve manje i manje stvari koje su me ispunjavale.
Na fakultetu je bilo mnogo pokrivenih djevojaka, sestara, i znala sam se uhvatiti kako ih gledam onako sretne i lepršave u onim haljinama, smiju se u ćošku učionice i tiho vode neke svoje razgovore. A ja sjedim u drugom ćošku, uvijek u nekoj tamnoj odjeći, sa slušalicama u ušima, sve više i više izdvojena, nezainteresovana, bez ikakve motivacije u životu. Spopalo me nešto, a nisam imala pojma ni šta je to, ni kako se iščupati iz tog ponora. Subhanallah, ništa ti nije, zdrav si, obučen, imaš da jedeš šta želiš, da ideš gdje želiš i s kim želiš, ali ti i dalje nesretan. Nakon noćnog izlaska, ujutro bih došla kući i pitala se zašto ja to radim i zašto nisam sretna. Zašto mi više ništa ne ide od ruke? Zbog svega toga ja još više izlazim, i pokušavam pobjeći od te praznine, te tako zapostavljam svaku obavezu na fakultetu. I obnavljam drugu godinu. Prvi put u životu doživljavam takav neuspjeh – ja koja sam uvijek bila uzorna i odgovorna. Međutim, to nije bilo dovoljno. Nastavljam svojim bohemskim načinom života, daleko čak i od same sebe.
A onda slijedi događaj koji naizgled nema nikakve veze sa mnom. Ženi se moj daidža, jedini u porodici koji praktikuje islam, koji praktikuje sunnet. Ženi se djevojkom s kojom sam se družila, koja je pokrivena i s kojom sam znala s vremena na vrijeme voditi jedne od najljepših razgovora. Pričala mi je o islamu. O tom islamu o kojem ja nisam imala ni predstavu, a kamoli znanje. Pričala mi je o Gospodaru, o Onom koji je neizmjerno milostiv i kojem ćemo sigurno jednog dana doći. Ta činjenica znala me izbiti s mjesta. Znala sam da ćemo umrijeti, ali ona je to govorila s tolikim ubjeđenjem, bez onog “ali imamo mi još vremena, mlade smo”. Ne. Ona se sada već spremala za taj put – za taj put u Vječnost. Ti razgovori kao da su moje srce oživljavali, oči su mi znale zasuziti, i noge su mi klecale, kao da se nešto u meni kidalo. Međutim, to nije bilo dugog vijeka, čim bih otišla u svoj stan, zaboravljala bih sve to i vraćala se svom sivom, beznačajnom životu, vraćala se svom bježanju.
I daidža se oženi. Malo-pomalo, s njegovom suprugom sam se još više zbližila. Svake sedmice sam išla njima, učila o islamu, i gledala predivnu harmoniju njihovog braka. Nisam mogla da vjerujem da je živjeti islam toliko prelijepo i skladno, da to može donijeti takvu sreću. Za kratak vremenski period saznala sam toliko puno i bila fascinirana kako islam ustvari obrađuje svaki aspekt ljudskog života. Shvatila sam da ono što sam sebi nekada govorila “bitno je da sam ja dobar čovjek” nije dovoljno za Džennet. Shvatila sam da ja trebam svog Gospodara. Kao da mi se mozak okrenuo, prestala sam polahko bježati. Dobro se sjećam te hladne novembarske noći. Sjedile smo u mojoj sobi, a ona je, kao i po običaju, govorila o svom Gospodaru: “Shvati da nema grijeha koji Allah ne može oprostiti. On ih sve oprašta ako se iskreno pokaješ. I ne samo to, u dobra djela ih pretvori. Samo moraš klanjati. Kada dođeš pred svog Gospodara, moći ćeš barem reći da si klanjala, izvršavala ono najosnovnije, ono zbog čega si stvorena. Stvoreni smo da se Njemu klanjamo. A ne možeš pobjeći od smrti, niko nije pobjegao.”
I moje prve, iskrene, pokajničke suze su padale, i padale, i padale. Jecala sam i tiho priznala, po prvi put, da ja više ne mogu ovim putem. Priznala sam da ja želim nekog ko će me buditi na sabah, nekog ko će me prihvatiti sa mahramom, ko će voljeti Gospodara, ko će mi pomoći u pokornosti Njemu. A ne nekog ko će me voditi u noćni izlazak. Plakala sam za svim godinama koje sam provela ne misleći na Allaha, a On je meni dao sve u životu. Plakala sam jer ne znam ništa o Onome koji je cijele te godine moje nepokornosti i dalje držao moje malo srce, i dalje me svakog jutra oživljavao i dao mi da vidim kako je lijepa Njegova vjera – iako se ja nisam nijedne sekunde potrudila za to. Plakala sam jer sam znala da ću Ga sresti, a moje srce tako crno i moja duša tako slomljena dunjalukom.
Otišli su, a ja sam potražila utjehu u namazu. Pričala sam svome Gospodaru sve ono što nikome nisam znala objasniti. Pričala sam Onome koji zna za svaku moju suzu koju sam sakrila od svih, pa i onu koja je ostala u oku kada se sve lomilo u meni, a ja nisam željela pokazati to. I tražila samo jedno – da me uputi na Put istine. Da očisti moje srce i učvrsti u odluci da Mu budem pokorna, da mi oprosti što sam tako daleko bila. Da me spasi lutanja. Putevi neznanja su doista mnogi i u tom neznanju sam se gubila i lutala, a Put istine je samo jedan. To je ono što sam željela. Put koji vodi mome Gospodaru. Put na kojem ću ispuniti svu prazninu u svojoj duši. Put na kojem će moje srce oživjeti.
Kroz mjesec dana naučila sam mnogo, zavoljela način na koji funkcioniše moja vjera, zavoljela osjećaj da sada imam smisao zašto sve to radim. Zavoljela sam osjećaj da ne živim od danas do sutra i da je sve oko mene i u meni – s razlogom. Nakon mjesec dana, ustajem i klanjam namaz u zadnjoj trećini noći. Ponovo pričam svome Gospodaru, dugo, dugo, ostajući na sedždi – tamo gdje sam Mu najbliža. I tražim da me učvrsti. Želim se pokriti. Cijelo svoje srce sam spustila na tu sedždu sa samo jednom željom: pokornost Njemu, da On bude zadovoljan.
Budim se sutradan i pred akšam shvatam koliko se bojim izaći napolje bez mahrame. Shvatam da je moj mir skriven pod mahramom i haljinom, i na sedždi, i u dovi, i u spominjanju Uzvišenog. Shvatam da je taj mir toliko lijep da ne želim da ga ikada više izgubim. Klanjam akšam i sve to govorim svome Gospodaru. Nakon namaza pozivam mamu: “Mama, ja sam se pokrila.” Taj trenutak olakšanja, sreće, i količina emocija ne može se dočarati riječima. Mama mi govori da, ako to uradim, moram biti svjesna da nema nazad.
Stanem. Udahnem.
“Majko, ja i ne želim nazad. Nikad više.”
Doista, svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Hvala Njemu, koji nas nikada nije ostavio, koji nas je bolesne liječio, i našim umornim dušama odmora davao. Hvala Njemu, Milostivom, koji nas Sebi poziva. Hvala Njemu, koji nas bez naše moći opskrbi. Neizmjerna hvala Njemu, koji nas izgubljene na Pravi put upućuje.
Tekst poslala sestra A. Z. n-um
