Rođen sam u muslimanskoj porodici koja nije praktikovala islam. Porodica koja ima ogromnu rodbinu, a ta rodbina živi u komšiluku, tako da je meni rodbina komšiluk, skoro da i nema drugih komšija. Rastao sam u neznanju i nemaru prema Stvoritelju, s.v.t., sve do prije oko dvije godine. Nekoliko detalja iz mog džahilskog života? Kada je trebalo da se ide u mekteb, ja sam išao malo, ali sam kasnije prestao, iz razloga što imam da učim dosta i za školu, a bio sam jako tvrdoglav i roditelji nisu mogli da me nateraju.
Rastao sam tako sa ambicijama da postanem najveća faca tako što ću imati najviše žena, da budem najbolji fudbaler, a već kao dijete rastao sam u okruženju u kojem su skoro svi imali te ambicije. Rastao sam kao osoba koja je, moram priznati, imala i neke komplekse, nekad manje, a nekad više vrijednosti. U periodu od osmog razreda do prve godine srednje počeo sam da razmišljam zbog čega smo stvoreni, da li smo uopće stvoreni, nema šanse da je čovjek mogao da izmisli struju i još mnogo takvih stvari, ali nisam imao nikog sa kime bih pričao o tome, i kada bih počeo nekog da pitam iz svog okruženja, bivao sam neshvaćen i dosadan, jer je to, kako oni kažu, “filozofiranje”, dobio sam komentare: ‘’opusti se, o čemu on razmišlja (u ironiji), ti si pukao’’ itd.
Iz tog vremena često se sjećam jednog detalja. Naimem sjedio sam sa sestrom ispred kuće i počeo je ezan, a ja sam joj rekao: ‘’Čuješ, zove nas na spas, a ja i ti ništa.’’ Ona je samo odmahnula glavom. Ostavio sam se tog razmišljanja kako bih se opet uklopio u sredinu i tada počinje period diskoteka, izlazaka, velikih svađa sa roditeljima, koji su mi davali novca koliko su imali, a ja sam uvijek bio nezadovoljan, stalno sam se ljutio i govorio im: ‘’Kako drugi imaju više’’, a tada smo imali tri studenta u kući, a otac mi ostao bez posla. U tom mračnom periodu dobio sam epitet lijene osobe koja ništa ne radi, spava do kasno itd.
Dok sam društvu bio “ugledan”, kao čovjek bio sam u svako doba spreman da učinim svašta za društvo, a za roditelje nisam imao nikada vremena, a stalno sam ih činio tužnim i razočaranim, jer nikada nisu imali da mi daju koliko meni treba, a davali su mi mnogo, ali duša pohlepna nikada nije zadovoljna. Da ne dužim… Nakon završetka srednje škole, upisao sam fakultet u nevjerničkom gradu da bih pobjegao što dalje od “primitivne” sredine, u grad koji je stvoren za provod.
A Allah je Svojom mudrošću htio nešto drugo za mene. Allahovom voljom, prva godina fakulteta je prošla a da ja nisam nijednom izašao u neki provod, slabo sam se viđao sa društvom jer sam htio da završim studij kako bih bio uspješan i kako bih dokazao ljudima da ja to mogu. Tada je sve išlo kao u kršćanskim bajkama: zaljubio sam se u djevoku koja je daleko, ali me “voli”, studij dobro ide, svi počinju ozbiljnije da me shvataju, hvale me, a ja “uživam” jer postajem “poštovan”. Na kraju prvog semestra posvađao sam se sa tom djevojkom, popustio sam na fakultetu, ali sam ipak sve uspio okončati. Dolazi raspust, a ja ne mogu da izbacim tu djevojku iz glave, konstantno patim, a ništa me ne može utješiti.
Svjetlo upute u mom životu
Dok sam šetao i razgovarao sa jednim drugom, u jednim trenutku rekao sam mu da ću od ovog ramazana početi da klanjam, ako Bog da, jer moja depresija i razočaranje u život, koji je u jednom trenutku izgledao kao bajka, natjeralo me da duboko razmišljam o smislu života. Dolazi ramazan, ja počinjem da klanjam, a Allah me počastio time da su se i neki moji drugovi prije mene vratili vjeri i da su se poučili mnogim pitanjma vjere. U stalnom druženju sa njima, počinjem da učim, da pitam, da shvatam propise vjere i počinjem ozbiljnije da izučam vjeru.
Raspust brzo završio, ponovo fakultet, puno obaveza i ja počinjem da preskačem neke namaze, da činim grijehe, ali Uzvišeni Allah, Svojom neizmjernom milošću, nije dao da propadnem i da se vratim u džahilijjet, već kada bih negdje popustio, Sveznajući i Mudri Gospodar poslao bi mi uputu da li preko Facebook statusa ili preko ove mubarek stranice ili preko nekog insana, koja bi me opomenula, i tako sam za kratko vrijeme ponovo počeo da klanjam svih pet vakata, da učim o vjeri i, elhamdulillah, sada su već skoro dvije godine koliko nisam propustio namaz, a trudim se da praktikujum i sve ostale vadžibe i sunnete kako bi mi se Allah, s.v.t., smilovao na Danu u kojem će Njegova milost obasjati one koje umru sa imanom, a Njegova srdžba sve one koji umru kao nevjernici.
Iskušenja u islamu
Iskušenja su neminovna: sa roditeljima, kao i većina ljudi, zašto brada, ličiš na veh…, kako su te tako zaveli itd., još veća iskušenja sa ogromnom rodbinom: što tako mlad, da sebe uništiš, ličiš na jarca, ti više sa nama nećeš da se družiš (ne idem gdje se pije alkohol) itd. I najveće iskušenje je bilo sa djevojkom u koju sam bio zaljubljen: šejtan ju je nagovorio da se raspituje za mene kod moje rodice u periodu kada sam tek počeo da ozbiljnije praktikujem vjeru, i to mi je teško palo, ali u poletu imana tada je odbijem. Međutim, desilo se da sam je vidio nekoliko puta u trenucima kada mi je iman opao i da se ja njoj javim i dopisujemo se dan ili nekoliko dana i onda prestanemo, a to je stvar koja me je najviše omela u bržem napredovanju u Allahovoj, s.v.t., vjeri i tu šejtan najlakše ljude zavede. Onda sam, elhamdulillah, i tu prepreku, uz Allahovu pomoć, prevazišao i nadam se da ću u budućnosti, uz Alllahovu pomoć, tako preći preko svih prepreka i nadam se, ako Allah bude htio, da me na Njegovom putu ništa više ne može pokolebati, osim ako On, s.v.t., drugačije ne odredi!
Brat iz Sandžaka n-um
