Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Prenosi se od Salema ibn Ebi el-Dža’da da je rekao: “Jedan čovjek je rekao: ‘Volio bih da sam klanjao, pa da se odmorim.’ I kao da su ga prisutni željeli ukoriti zbog tih riječi, pa im je Salem rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: -Bilale, uči ezan i odmori nas njime.”’ (Ebu Davud) Tj. odmori nas namazom.
Ljudi koje spominje Salem su ukorili ovog čovjeka jer su pogrešno razumjeli njegove riječi, kao da je htio reći: ”Volio bih klanjati namaz, pa da se odmorim od njega.”
I, uistinu, između: ”Odmori nas njime” i ”Odmori nas od njega”, ogromna je udaljenost i širok jaz, možda veći nego između nebesa i Zemlje. Taj jaz se sužava i širi, a udaljenost se povećava i smanjuje shodno našem razumijevanju namaza, povezanosti, ljubavi i pokornosti, žurbe i predanosti.
Ako je motivacija ljubav prema Allahu i pokornost Njemu, ljubav prema susretu s Allahom i ulasku u okrilje Njegove blizine i poslušnosti Njemu, onda je namaz predivan predah i mjesto za odmor. To je onda vrijeme čije su minute i sekunde nešto najdragocjenije, i one nas uzdižu na visoke stepene i napajaju nas sa izvora ljubavi i rijeke Božanske neizmjerne dobrote, slatkim i ukusnim napitkom.
Robovi Milostivog, koji su istinski spoznali Allaha i koji su čeznuli za susretom s Njim, imali su snažnu vezu sa namazom, obavljajući ga skrušeno i smireno, i oni su namazom oživljavali svoja srca i srca onih oko sebe. Namaz ih je uvodio u svoja prostranstva i mirisne bašče, usrećio ih na ovome i budućem svijetu i uzdigao ih na najviše stepene.
Sjetimo se Allahovog prijatelja, Ibrahima, alejhi selam, koji je, nakon što je svoje voljene, ženu Hadžer i sina Ismaila, ostavio same u mekanskoj pustinji, dozivao svoga Gospodara u dovi, govoreći: ”Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” (Ibrahim, 37.)
U Ibrahimovoj, alejhi selam, dovi primjećujemo vezu između opskrbe i namaza, između vjere i sigurnosti, između naše ljubavi prema Allahu i ljubavi Allahovih robova prema nama. Ta, zar su ljudska srca i u čijoj osim u Allahovoj ruci?!
Ibrahim, alejhi selam, suočio se sa Nimrudovom tiranijom i zabludom svoga naroda i njihovom pobunom protiv tevhida, snagom istine koju je crpio iz svoje duboke veze sa svojim Gospodarom sve dok nije postao Prijatelj Milostivog. I zato što je uživao u toj posebnoj povezanosti, nije iznenađujuće što je njegova dova Gospodaru bila da podari ovu blizinu i ovaj veličanstveni užitak i njegovim potomcima poslije njega.
Ibrahim, alejhi selam, učio je dovu: ”Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!” (Ibrahim, 40.)
I Allah mu je podario blagoslovljeno potomstvo, koje je, putem namaza, uspostavilo i čuvalo vezu sa Uzvišenim Gospodarom i slijedilo put svog oca, Ibrahima.
Kur’an nam govori o njegovom sinu Ismailu, alejhi selam, i kaže: ”I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik, i tražio je od čeljadi svoje da molitvu obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov je bio njima zadovoljan.” (Merjem, 54.-55.)
Kada je Musa, alejhi selam, htio da iz plamena koji je ugledao na brdu Tur uzme jednu baklju da naloži vatru za sebe i svoju porodicu, na tom mjestu dobio je radosnu vijest i Allah je s njim razgovarao, shodno ajetu: ”A kad do nje dođe, neko ga zovnu: ‘O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! (13) Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!”’ (Ta-Ha, 12.-14.)
A kada je Allah, dželle šanuhu, htio izbaviti Musaov, alejhi selam, narod iz nemara i izvesti ih iz pustinje neznanja i oholosti na svjetlo istine i nepreglednog prostranstva znanja, ukazao je njemu i njegovom bratu Harunu, alejhi selam, da je lijek za tvrdoglavost i oholost njegovog naroda u uspostavljanju namaza, kao što se navodi u ajetu: ”I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: ‘U Misiru svome narodu kuće izgradite i bogomoljama ih učinite i u njima molitvu obavljajte! A ti obraduj vjernike!’” (Junus, 87.)
Zatim, sjetimo se Zekerijaa, alejhi selam, kojeg su meleki zovnuli da bi ga obradovali sinom Jahjaom, alejhi selam, dok je u mihrabu klanjao i učio dovu: ”Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!” (El-Enbija, 89.)
Pa u kakvom je stanju bio Zekerija, alejhi selam, kada su mu stigle radosne vijesti? Kur’an nam ovako opisuje njegovo stanje: ”I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: ‘Allah ti javlja radosnu vijest: rodit će ti se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih.’” (Ali Imran, 39.) Dakle, potpuna prisutnost, bogobojaznost, namaz, dova i radosne vijesti.
Meleki su radosnom viješću obradovali i Merjem, alejha selam, shodno ajetu: ”I kada meleki rekoše: ‘O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!’” (Ali Imran, 42.-43.)
Stajanje u namazu, ruku’ i sedžda davali su Merjemi, alejha selam, snagu i samopouzdanje, i povećali su njeno ubjeđenje i pouzdanje u Allaha, čineći je dostojnom da bude majka odabranom Allahovom poslaniku, Isau, alejhi selam. Kada ga je donijela svom narodu kao novorođenče, on je progovorio i njegove riječi bile su odgovor onima koji su sumnjali ili bili zbunjeni oko njegovog dolaska na ovaj svijet bez biološkog oca.
I šta im je reklo ovo blagoslovljeno novorođenče? Reklo je: “Ja sam Allahov rob” – ono reče – “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem.” (Merjem, 30.-31.)
A što se tiče posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegov namaz imao je posebnu ”aromu” i slast. Namaz je bio vrijeme i mjesto njegovog mira, zadovoljstva, sreće i odmora, i on ga je opisao riječima: ”Namaz je radost oka moga.” Pa, da li je oko radosno i sretno osim onim što voli, i da li je duši lagodno i lijepo osim susretom sa Onim koga voli?
Kakva je onda naša situacija sa namazom? Da li čuvamo svoj namaz ili ga zanemarujemo? Jesmo li među onima koji skrušeno klanjaju ili među onima koji brzo i nemarno klanjaju?
Da nas Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidi na namazu, da li bi bio zadovoljan s našim načinom klanjanja namaza i učincima koje namaz ostavlja na naš život i naše ponašanje, ili bi nam rekao: ”Klanjajte ponovo, jer vi niste klanjali.”
Ko obavlja namaz skrušeno i ko mu se u poptunosti posveti, osjetit će njegov blagoslovljeni učinak u svom životu, živjet će sretno i zadovoljno, i bit će poput svjetiljke koja hoda po zemlji.
