Bosanskohercegovačka politička scena ovih dana je ponovo uzdrmana najnovijim potezima Milorada Dodika i njegovih saradnika iz entiteta Republika Srpska. Nakon što je Sud BiH nepravosnažno osudio Dodika, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića za napad na ustavni poredak, iz Banjaluke stižu poruke koje otvaraju pitanje daljnje stabilnosti Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, predsjednik Demokratske fronte i član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, dao je intervju za crnogorske medije u kojem otvoreno komentira trenutnu situaciju, ponašanje političkih aktera i moguće scenarije za budućnost zemlje.
U uvodu svog razgovora, Komšić ukazuje na već viđeni obrazac političkog ponašanja u BiH, gdje se problemi ignorišu dok ne postanu gotovo nerješivi. Naglašava kako unutar zemlje, ali i unutar političkih partija, postoji uvjerenje da će „neko sa strane“ brinuti o Bosni i Hercegovini i zaštititi je. No, podsjeća na staru poslovicu: “Pomozi sebi, pa će ti i Bog pomoći.”
Razrada intervjua dotiče se ključnih dešavanja, a među njima najvažnije su najave Milorada Dodika o formiranju entitetske granične policije. Dodik ovaj potez opravdava pozivanjem na Aneks 2 Dejtonskog mirovnog sporazuma, međutim, Komšić jasno ističe da je riječ o unaprijed pripremljenom planu sa ciljem dalje destabilizacije države i potencijalne secesije Republike Srpske. Upoređuje Dodikovu taktiku sa „kuhanjem žabe“ – procesom koji traje dok žaba ne shvati da je već skuhana, aludirajući da će, ako se ne reaguje na vrijeme, faktičko stanje postati nepovratno.
Na pitanje o kapacitetu države da uhapsi Dodika i ostale osuđene zvaničnike, Komšić naglašava da kapacitet postoji, no problem leži u nedostatku volje i hrabrosti da se institucije pokrenu. Objašnjava kako Ministarstvo sigurnosti BiH, koje nadzire ključne agencije poput SIPA-e, Granične policije i OSA-e, nema spremnosti da djeluje protiv Dodika, Viškovića i Stevandića. Umjesto da preuzmu odgovornost, svi čekaju intervenciju spolja, što samo omogućava Dodiku da nastavi sa stvaranjem novih „činjenica na terenu“.
U tom kontekstu, Komšić komentariše izjave drugih političkih lidera. Ističe kako je apsurdna tvrdnja premijera Federacije Nermina Nikšića da je situacija u BiH normalna. Još više je skeptičan prema izjavi ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića da SIPA nema mogućnost da reaguje, kao i njegovom pozivu na „umjeren strateški pristup“. Komšić otvoreno kaže da takvog strateškog pristupa nema.
Posebnu pažnju posvećuje ulozi vladajuće „Trojke“ (SDP, Narod i Pravda, Naša stranka), koja je, prema njegovom mišljenju, iz političkog oportunizma prepustila kontrolu sigurnosnih sektora Dodiku i Čoviću. Podsjeća da su još prije dvije godine upozoravali na takav razvoj događaja, ali tada su njihova upozorenja ignorisana uz podršku stranih aktera, poput tadašnjeg američkog ambasadora Michaela Murphyja i visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Na pitanje vjeruje li da bi „Trojka“ mogla pristati na novi kompromis s Dodikom, Komšić skeptično odgovara da misli kako čelnici „Trojke“ očekuju da strane sile to riješe umjesto njih. Kada se postavi pitanje potencijalnog kompromisa Zapada s Dodikom – na način da mu se oprosti nepoštivanje zakona u zamjenu za povlačenje secesionističkih zakona – Komšić smatra da je to moguće, ali pita ko bi takvu nagodbu nudio. Po njegovom mišljenju, Aleksandar Vučić je ključni akter koji bi mogao gurati takav scenarij, jer mu trenutna kriza u BiH odgovara za konsolidaciju vlastite pozicije u Srbiji.
Komšić komentariše i nedavne oštre poruke američke administracije prema Dodiku. Smatra da su one ohrabrujuće, ali nije siguran hoće li se one pretočiti u konkretne akcije. Dodikov odgovor vidi kao znak da je bio zatečen tim porukama jer je naivno vjerovao da će nova američka administracija automatski biti naklonjena njegovim potezima. Dodik, kaže Komšić, živi u “smiješnom uvjerenju” da bivši američki predsjednik Trump uopšte zna da on postoji.
Upitan o podršci Dodiku iz Beograda, Komšić tvrdi da je Vučićeva podrška Dodiku javna i neskrivena. Međutim, ističe da tema Republike Srpske i Dodika u Srbiji nije toliko važna građanima koliko vlast pokušava da prikaže – njima je Srbija bitnija od sudbine Dodikovog političkog opstanka.
Za kraj, Komšić izražava mišljenje o opoziciji u RS koja se distancirala od Dodika, nazvavši njegovu politiku opasnim avanturizmom. Ta distanca ga nije iznenadila, ali ga jeste pozitivno iznenadila njihova upornost. Na pitanje o mogućnosti da članove Predsjedništva BiH ubuduće biraju po modelu Dragana Čovića, Komšić kratko odgovara da je sreća što o tome ministar Konaković ne odlučuje previše.
Zaključno, Komšić poručuje da u Bosni i Hercegovini još uvijek postoji značajan broj stranaka kojima je stalo do očuvanja države. Problem leži u tome što mnogi od njih opasnosti po BiH shvataju tek kada je kasno. Njegova poruka je jasna – BiH se mora sama boriti za sebe, bez iluzija da će neko drugi preuzeti taj teret.
