Prije nekoliko dana na ahiret je preselila jedna mlada žena, neočekivano, bez znakova bolesti i umora.
Kao svaka smrt, potaknula me na razmišljanje o kratkoći dunjaluka i svih užitaka koji nestaju na samu pomisao o kaburu.
Ono što je bilo specifično kod ove žene jeste da je ona, u trenutku kad joj je Melek smrti uzimao dušu, u ruci držala maskaru za oči pripremajući se da bude nepokorna svome Gospodaru. Allah joj uzeo dušu dok se pripremala da se našminka, da se dotjera za strance, tuđe muževe, Allahu se vratila ‘nespremna’. Na Sudnjem danu bit će proživljena sa maskarom u ruci, dok će Allahove robinje, koje je On počastio hidžabom, biti proživljene sa pokrivačem na tijelu, jer ih je Uzvišeni počastio time da im Melek smrti dođe u trenutku dok su svoju mahramu popravljale iz straha da im se ne otkrije avret.
Zamisli stanje žene na Sudnjem danu koja se svakog jutra prije izlaska iz kuće dobro nagizdala, našminkala, obukla tijesnu odjeću, kad se vratila u svoju kuću, pred svojim mužem navukla trenerku ‘za oko kuće’, ‘odmorila’ lice od šminke, stopala od visokih potpetica. Zamisli trenutak smrti žene koja je život provela u zavođenju nečijih muževa, braće i očeva, žene čije su majke nosile široke dimije, stidljivo prikrivale tijelo, ‘da se ne vidi’, ‘sramota je’, a možda se i ona htjela pokriti kada ostari, možda je hidžab smatrala zaostalim, možda su sve čedne djevojke koje su obukle odjeću bogobojaznosti za nju bile ‘vehabijke’.
Ona je svoj vijek na ovom dunjaluku završila, Allahu se vratila, ostavila svoju maskaru da nama bude ibret, sve lijepe i nagizdane djevojke upozorila da će zemlja svaku od njih prekriti, da će svaka obući ćefine, i taman da svijet zapamti njenu ljepotu, ona će nestati.
Ta prelijepa kosa koja se, eto, nikako ne može sakriti, raspadne se u kaburu kao da nije ni postojala, usne koje su se morale istaći makar sjajem, u kaburu postanu hrana crvima, oči se izobliče, koža potpuno nestane. Kad bi neko od onih zbog kojih žena nije htjela da se pokrije mogao barem iz daleka vidjeti njeno tijelo treći dan u kaburu, zaboravio bi svaku sekundu u kojem se naslađivao njenim tijelom, zaboravio bi da je ikada upoznao lijepu i namirisanu ženu, jer bi tada bio pod dojmom slike tijela u raspadanju i neugodnog mirisa koji bi osjetio.
Dunjaluk je kratka vijeka, valja se vratiti Allahu i odgovarati za ovo tijelo, za svaku sekundu provedenu pred ogledalom i trenutak uljepšavanja za ‘publiku’.
Sestro moja, ako ne želiš Allaha sresti u takvom stanju, ne čini to djelo! Makar u tvojim očima bilo sićušno poput ove maskare, ono je Allahu veliko. Ne gledaj u veličinu grijeha, nego u veličinu Onoga kojem si nepokorna!
U ime Allaha…
