Prije 26 godina u višegradskom pritvoru sjedio je jedan čovjek. Nervozno je pocupkivao nogom i pušio cigaretu za cigaretom. Stražari, koji su ga poznavali donosili su mu i cigarete i hranu i piće. Ćutao je i zdravo za gotovo uzimao ponuđene darove, kao da se to od policije očekuje. Negdje poslije podne sa početka ljeta te ’92 godine, čuli su ključevi u vratima tamnice.
Pustite ih na slobodu, rekao je neko. Čovjek se ispravio, bacio neispušenu cigaretu na pod ćelije i posmatrao neko vrijeme kako gori. Žeravica je svijetlila i lagano palila dušu, tijelo i srce čovjeka iz koga je ljudskost hlapila. Nasmiješio se avetinjski stražaru i izašao. Njegovo ime je Sredoje Lukić. On je bivši policajac i kasnije će se ispostaviti jedan od režisera najgnusnijeg zločina u Bosni i Hercegovini.
Zamisli bebu u plamenu i vatru u plućima
A prošlo je četvrt vijeka i još godina pride, kako se desio taj najmonstruozniji zločin na teritoriji Bosne i Hercegovine. Eto, prije 26 godina, u “živim lomačama”, u kućama Adema Omeragića u Pionirskoj i Mehe Aljića na Bikavcu, 14. i 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca,
Na današnji dan 27. juna 1992. u višegradskoj Pionirskoj ulici u naselju Bikavac, skoro 70 osoba je zatočeno i onda živo zapaljeno. Najmlađa žrtva je bila beba od dva dana, koja je izgorjela u majčinom naručju.
Sad zamislite situaciju u kojoj se 140 ljudi, mahom staraca, žena i djece tiska u dvije kuće. Zamislite te jecaje, urlike i zapomaganje nevinih ljudi koji ne znaju šta ih je snašlo. A kako bi i znali kada nikoga do tad nije snašlo. Zamislite monstrume Milana i pomenutog Sredoja Lukića, zajedno sa Radomirom Šušnjarom kako naguravaju ljude u kuće, kako sa naoružanim vojnicima prijete da će ubiti svakoga ko pokuša izaći dok istovremeno zaključavaju vrata, mandale prozore i kuće benzinom posipaju. Promislite samo.
Pa onda zamislite, kako vatra prodire u kuće u zidove, u namještaj, u pluća na koncu. Zamislite koliko su srećni oni što su umrli odmah, oni koji nisu dočekali da se pretvore u žive buktinje. Zamislite taj dim, taj opori miris ljudskog mesa, taj užas koji se stapa sa ognjem i vatrom. Trajalo je to satima. Zamislite istog tog Sredoja Lukića, kako opušak baca, samo ne na pod zatvorski, nego na kuću u plamenu i jednako se dijabolično kezi na svoje glave umotvornu. Zamislite ostatak Višegrada koji tihuje u saučesništvu. I sad prestanite zamišljati bilo šta.
Jer, sad dolazi vrijeme sadašnje navijek isto, a drugčije. Sad dolazi spoznaja da se ništa u glavama ljudi promijenilo nije. Prije četvrt vijeka je fizički dovedena do realizacije ideja o ništenju Bošnjaka u Višegradu i na istoku Bosne, a danas većinsko srpsko stanovništvo zavjernički ćuti i pušta četnike da nastave svoje verbalne orgije u tzv. miru.
Pa onda u omerti-zavjeri ćutanja imamo fascinatan podatak da se i dan danas ne zna gdje su kosti spaljenih ljudi. Zapravo zna se, ali se kukavički i hinjski ne govori. Ni rodbini koja evo 25 godina i godinu pride traži zemne ostatke ne bi li Fatihu proučila.
Strašna sudbina Huse Kurspahića
Nego, kad smo kod El-Fatihe, znate li ko je Huso Kurspahić? Huso je bivši višegradski policajac. Husi je spaljeno u Pionirskoj ulici devet članova najuže porodice. Huso, kao i ostala rodbina žrtava bezuspješno traži kosti namilijih evo ima četvrt vijeka i godina pride.
“Ako ne budem postigao cilj barem da pronađem kosti, da mogu doći svake godine i proučiti Fatihu, naći dio smiraja. To ostaje trajno, dok čovjek živi”, kaže za N1 Huso.
Ali ima nešto drugo. Nešto mračno, nešto tajno. Ima jedna stvar, jedna situacija kada je ogromna snaga ljudskosti, zarad ljudskosti bila zloupotrijebljena do nevjerovatnog zla. Sjećate se onog dana sa početka priče? Onog dana kada je monstrum Sredoje Lukić sjedio u višegradskom zatvoru. E pa tada još nije bio manifestan monstrum, nije počinio zlodjelo. Sjećate li se zvuka brave i otključanih vrata u ćeliji?
Huso Kurspahić je bio taj koji je pustio Sredoja Lukića i još 12 ljudi iz zatvora: “Sredoje Lukić je osuđen na 27 godina, bio je moj kolega. Bili su zarobljeni, ja sam ih pustio svih 12 iz pritvora i onda se to desi nakon što su pušteni”, ističe za Huso i dodaje:
“Čovjek kojem vi poklonite život, pustite ga na slobodu, to se desi nakon toga i ja nemam riječi. Ostanem bez teksta.”
Da je Huso mogao znati… Da je bilo ko mogao znati… Ali Huso je pustupio kao čovjek, kao ponajbolji policajac koji pušta na slobodu (tada) nevine ljude. Huso bi i dan danas postupio u skladu sa zakonom, moralnim, ljudskim i Božijim naredbama. Zato je Huso čovjek.
I zato su zvijeri u ljuskom obliku obezdušena bića. Bez trunke samilosti, bez humanosti, sa đavoljom željom za ništenjem. Zato je Sredoje Lukić zvijer. Jer još od momenta pradrevene nevinosti, kad puši onu svoju cigaretu zatvorsku on u sebi nosi sjeme zla. Pazite, zlo nije odsustvo inteligencije. Naprotiv. “Žive lomače” je trebalo isplanirati, naći logistiku naći jatake-neljude, odrediti žrtve i realizovati šejtanski pir. To je sa one strane pameti, ali nikako nije odsustvo inteligencije.
Sav “problem” u Husi je prisustvo čovjeka i Boga u njemu. Pa Huso zarad moralnih zakona traži kosti u pepelu svoji devet članova porodice. A sav problem zvijeri koje su, neke kažnjeno, a neke nekažnjeno orgijale po Višegradu devedesetih je odsustvo svijesti o nekakvom problemu.
Spaliti žive ljude? Nema problema! Ćutati četvrt vijeka o njihovim kostima? Nema problema! Praviti nekakve krstine iznad grada? Nema problema! Organizovati četnička zborovanja? Nema problema! Okretati glavu, kao da se ništa nije desilo i ignorisati ono malo preživjelih Bošnjaka? Nema problema!
Pa je onda najveći ljudski problem nemanje problema-bolesni nedostatak empatije i tinjajuća mržnja koja kao onaj žar cigarete sa početka priče samo čeka da bude oslobođena i da kao duh iz boce počne pirovati.
Ima lijeka
Ima li lijeka za ovo zlo? Ima! I ponudio ga je Huso, prepošteni policajac:
“Imao sam 27 Srba u Policijskoj stanici Višegrad, to su bili dobri ljudi i momci. Žao mi je što niko nije našao za shodno da kaže gdje su kosti, barem kost. Mali je to grad, jako dobri su bili međuljudski odnosi, i da niko ne može doći da kaže gdje su kosti. Pravi ljudi opraštaju, mire se i grade suživot”, poručio je.
Tableta se zove oprost-mir-suživot. Vrijeme je da je inficirani zlom popiju. A ako je ne popiju, upamtite, opet će neki čovjek pušiti cigaretu, nervozno lupkajući nogom. Kao onaj sa početka priče. Možda će drugačije zvati, drugom Bogu moliti, svejedno je. Bez liječenja, bez oprosta-mira-suživota zasijaće ono neljudsko u njemu i vatrene spirale pakla će biti nastavljene.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
