Dana 23. jula 1992. godine, selo Zecovi kod Prijedora postalo je mjesto jednog od najstrašnijih ratnih zločina tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tog dana, više od 150 bošnjačkih civila, među kojima su bila djeca, žene i starci, ubijeno je u organizovanom napadu Vojske i policije tzv. Republike Srpske.
Zločin u Zecovima ostavio je iza sebe tišinu, spaljena ognjišta i nezamislivu tugu. Ali, iz te tišine izranja priča Have Tatarević, žene koja je tog dana izgubila muža i šest sinova – Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada. Na porodičnom ručku, u svom domu, gledala je kako joj vojnici odvode najmilije. Rekli su da će se „vratiti brzo“. Nikada se nisu vratili.
„Jeli su za stolom. Došli su i odveli ih do mesnice. Prvo moj muž, pa za njim i sinovi. Rekli su da će se vratiti odmah, ali ni nakon pet dana nije ih bilo“, kazala je Hava u svom potresnom svjedočenju.
Pet dana kasnije, došli su i po nju. Sa unucima je pješice prešla težak put do Travnika, tražeći spas i vijesti o najmilijima. Dvadeset dvije godine kasnije, 2014. godine, pronađeni su njihovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici Tomašica, jednoj od najvećih u BiH. Na pitanje da li su njeni sinovi „u komadu“, rečeno joj je da jesu. I to joj je, kako je kazala, bila jedina nada i utjeha.
Majka Hava ih je sahranila 22 godine nakon što su ubijeni, moleći se da je Allah spoji s njima u Džennetu. Njena priča, i priča Zecova, simbol su patnje, ali i čvrste vjere i dostojanstva bošnjačkog naroda.
Zločin u Zecovima bio je dio šire kampanje etničkog čišćenja u prijedorskoj regiji. Od 701 stanovnika Zecova prema popisu iz 1991. godine, nakon jula 1992. godine – nije ostao niko. Preživjeli su odvedeni u logore smrti: Keraterm, Omarska i Trnopolje.
Tijela ubijenih Bošnjaka pronađena su godinama kasnije u masovnim grobnicama: Tomašica, Jakarina kosa, Hrastova glavica, Stari Kevljani, Redak, Pašinac i brojnim drugim lokacijama, a identifikacije su obavljene DNK analizama.
Danas, 33 godine kasnije, sjećanje na Zecove i majku Havu Tatarević ne smije izblijediti. Njena žrtva i patnja nisu samo tragična priča jedne majke – to je priča o genocidu, nepravdi, i šutnji međunarodne zajednice, ali i o snazi bošnjačkih žena koje su preživjele nezamislivo.
„Vjerovala sam da ih nisu sve ubili. Hranila sam ih, a nadala se da će oni mene čuvati kad ostarim. Pobili su ih oni s kojima smo jeli, pili, veselili se“, rekla je Hava.
Majka Hava Tatarević postala je simbol borbe za istinu i pravdu. Ona je jedna od najpoznatijih majki šehida u Bosni i Hercegovini. Njeno ime stoji uz rame sa svim majkama Srebrenice, Prijedora, Foče, Višegrada i drugih mjesta gdje su nedužni stradali.
Zaborav je nova smrt. Sjećanje je dug. Istina je naša odgovornost. Zecovi su naša rana, ali i naš zavjet – da nikada više, nigdje i nikome, ne bude dozvoljeno da ubija porodice samo zato što se zovu drugačije prenosi dijasporainfo.net
Neka je vječni rahmet dušama svih ubijenih. A majci Havi – dovimo da je u Džennetu, sa svojim šehidima.
