Posjeta Moskvi povodom Dana pobjede nad fašizmom izazvala je veliku pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Među zvanicama koje su se našle u ruskoj prijestolnici našli su se i politički predstavnici iz Republike Srpske – Milorad Dodik, Željka Cvijanović i Nenad Stevandić. Oni su, zajedno s brojnim drugim liderima autoritarnog profila iz različitih zemalja, prisustvovali događaju koji je ruski predsjednik Vladimir Putin iskoristio kao priliku za simboličku potvrdu svojih međunarodnih saveznika. Uprkos bliskim vezama s Moskvom, Dodik je u razgovoru za ruske državne medije pojasnio zašto još nije došlo do uzvratne posjete Putina Banjoj Luci.
Dodik je u intervjuu izjavio da je već ranije upućivao poziv ruskom predsjedniku da posjeti glavni grad Republike Srpske. Međutim, prema njegovim riječima, trenutna geopolitička situacija ne dozvoljava realizaciju takve ideje. Naglasio je da se svijet nalazi u nestabilnoj fazi, te da je Republika Srpska okružena zemljama članicama Evropske unije i NATO-a, što stvara dodatna ograničenja u pogledu diplomatskih i protokolarnih poteza.
U svom obraćanju, Dodik je izjavio sljedeće: “Naravno, kada se globalna situacija promijeni, rado ćemo se vratiti na ovo pitanje i pozvati ga. Ali sada moramo biti realni.” Ova rečenica sugeriše na oprezan politički balans koji lider Republike Srpske pokušava zadržati, uprkos čvrstim vezama s Rusijom.
Dodiku, Cvijanovićki i Stevandiću pripala je čast da budu među dvadesetak svjetskih političkih figura koje je Kremlj pozvao da prisustvuju manifestaciji posvećenoj pobjedi nad nacizmom. Međutim, ono što izaziva posebnu pažnju jeste karakter gostiju – većinom se radilo o liderima država koje se u međunarodnim krugovima povezuju s autoritarnim režimima.
Lista prisutnih može se okvirno opisati kao:
-
saveznici Rusije u Aziji, Africi i Istočnoj Evropi
-
lideri zemalja s upitnim demokratskim standardima
-
regionalni političari čije veze s Moskvom nadilaze klasičnu diplomatiju
Sam čin prisustva ovakvom događaju u vrijeme kada je Rusija suočena s međunarodnim sankcijama, izolacijom i optužbama za ratne zločine u Ukrajini, tumači se kao politička poruka podrške režimu u Moskvi. Dodik je time još jednom pokazao jasno političko svrstavanje, bez obzira na potencijalne posljedice po odnose sa Zapadom.
Dodikova izjava o “realnosti trenutne situacije” odražava svijest o kompleksnim međunarodnim odnosima u kojima se Republika Srpska nalazi. Iako pokazuje težnju da održi jake veze sa Rusijom, Dodik ujedno priznaje da mogućnost Putinove posjete zavisi od šire geopolitičke slike i nije pitanje koje se može rješavati isključivo političkom voljom lokalnog lidera.
Ovdje se otvara i pitanje unutrašnjeg političkog pozicioniranja. Prisustvo u Moskvi koristi se i kao sredstvo jačanja unutrašnjeg političkog legitimiteta, posebno kod birača koji su skloni rusofilskoj retorici. Dodik ovim potezima nastoji:
-
učvrstiti poziciju Republike Srpske kao samostalnog političkog entiteta u međunarodnim okvirima
-
pokazati nezavisnost od Sarajeva i zapadnih centara moći
-
prikazati sebe kao lidera koji ima direktan pristup svjetskim silama poput Rusije
Uprkos ovim simboličkim gestama, Dodik ne može zanemariti ni realnost – Republika Srpska se nalazi unutar Bosne i Hercegovine, države koja teži članstvu u Evropskoj uniji i ima već uspostavljene bezbjednosne i političke veze s NATO-om. Time se kreira paradoks u kojem se vodi dvostruka politika – prozapadna u formalnim dokumentima, a proruska u praktičnim djelovanjima.
Milorad Dodik, iako deklarativno otvoren za posjetu Vladimira Putina Banjoj Luci, priznaje da međunarodne okolnosti trenutno onemogućavaju realizaciju takvih ambicija. Posjeta Moskvi i prisustvo proslavi Dana pobjede uz bok liderima autoritarnih režima otkriva jasne političke preferencije trenutnog rukovodstva Republike Srpske. Međutim, izjava da “moramo biti realni” svjedoči i o oprezu koji mora postojati u vođenju vanjske politike jednog entiteta unutar šireg državnog i međunarodnog konteksta. U konačnici, ova epizoda odražava napet balans između simbolike, stvarne moći i političkog oportunizma – balans koji Dodik nastoji održati kako bi zadovoljio i međunarodne saveznike i domaće glasače.
Ovakvi politički manevri dodatno polarizuju javnost u Bosni i Hercegovini, gdje su mišljenja o međunarodnim partnerstvima duboko podijeljena. Dok jedni u Dodikovim potezima vide dosljednost i odlučnost u očuvanju posebnog statusa Republike Srpske, drugi ga optužuju za izolaciju i antagonizaciju u odnosima s ključnim zapadnim akterima. Bez obzira na perspektivu, ostaje činjenica da svaki korak na međunarodnoj sceni ima posljedice unutar zemlje, pa će se odnosi koje Dodik gradi van njenih granica sigurno reflektovati i na unutrašnju političku stabilnost i perspektive Bosne i Hercegovine u cjelini.
