Sabina Bukva: Priča o Gubitku i Nadi
U malom selu Zupčići, smještenom nedaleko od Goražda, živi Sabina Bukva, žena čija je životna priča ispunjena tugom, gubitkom i borbom za opstanak. Njen život je poput teškog tereta koji donosi mnoge izazove, a svaki dan predstavlja novu borbu. Nakon smrti svog supruga, Sabina se suočila s izazovima koji su izgledali gotovo nepremostivo. Vratila se u svoj rodni grad, u kuću koja ne samo da čuva sjećanja na sretne dane, već i tišinu i bol gubitka. U tom ambijentu, ona pronalazi snagu da se suoči sa svakodnevnim izazovima koje joj život postavlja. Priča o Sabini počinje u trenucima najveće tjeskobe kada je očaj počeo da nadvlada njenu svakodnevicu. Ona je, u toj borbenoj situaciji, odlučila napisati pismo. Ovo pismo nije bilo samo način da izrazi svoje osjećaje, već i vapaj za razumijevanjem i podrškom. “Sreća mi je što je blizu mezar mog muža, jer u mojoj psihi, kada čovjek nema svoje evlade, sve drugo pada u drugi plan”, izjavila je. Ove riječi oslikavaju duboku emocionalnu povezanost koju je imala sa svojim suprugom, ali i težinu koju nosi bez njega. Umjesto da se povuče u tišinu, Sabina se odlučuje otvoriti svijetu, tražeći načine kako da se nosi sa svojom tugom. Sabina se sjeća vremena kada je njen suprug bio bolestan. Njihov brak trajao je 47 godina, ali je samo sedam godina bilo bez zdravstvenih problema. “Bilo je mnogo ljudi oko mene koji su željeli pomoći”, rekla je, ali je istovremeno osjetila i pritisak trenutne situacije. Njihovi svakodnevni izazovi su se nagomilavali, a troškovi su postali nepodnošljivi. Nakon što se suprug razbolio, morali su plaćati kiriju, režije i sve ostale životne troškove. Ova situacija dovela je do teških odluka, uključujući prodaju njihovog automobila i drugih dragocjenosti, kako bi preživjeli u teškim vremenima. Sabina se prisjeća tih dana s tugom i bolom, a svaka odluka koju je morala donijeti nosila je težak teret. Ono što Sabinu najviše boli jeste nerazumijevanje okoline i osjećaj usamljenosti. “Najviše me boli tišina i hladnoća tamo gdje sam očekivala barem riječ podrške”, priznaje. Osjećajući se zapostavljenom, Sabina je posvetila svoje vrijeme brizi o suprugu, zaboravljajući na vlastite potrebe. Njena svakodnevica postala je monotona borba, gdje je svaki novi dan bio samo nastavak prošlog. U njenim očima, život je postao borba za preživljavanje, dok je ona sama ostala na marginama vlastitog postojanja. Ova borba često ostavlja ožiljke, a osjećaj samoće pogoršava njen već teški teret. U trenucima kada osjeća da nema nikoga ko bi joj pomogao, Sabina se suočava s vlastitim strahovima i potrebama. “Tražim drva, kauč, jer nemam nikakvih sustanara, živim od ramazana do ramazana”, iskreno govori. Njena izjava ne samo da oslikava njenu trenutnu situaciju, već i duboku potrebu za podrškom i povezivanjem s ljudima oko nje. “Danima bude da mi niko ni vrata ne otvori”, dodaje, ukazujući na osjećaj izolacije koji proživljava u svojoj svakodnevici. Ova izolacija je posebno bolna, jer su ljudi koji su joj nekada bili bliski sada postali udaljeni, nesposobni ili nevoljni da pruže ruku pomoći. Sabina ne traži mnogo; samo traži malo razumijevanja i suosjećanja. Priča o Sabini Bukva nije samo osobna tragedija; ona je i svjedočanstvo o tome kako se ljudi suočavaju s gubicima i izazovima u životu. Njena borba za opstanak, uz svu bol i tugu, predstavlja odraz snage ljudskog duha. Svaka suza koju je prolila, svaki trenutak očaja, ukazuje na nevjerojatnu sposobnost preživljavanja i otpornosti. Ova priča podstiče na razmišljanje o važnosti empatije, podrške i zajedništva u trenucima koji su najteži. Sabina je primjer kako i u najtežim situacijama, nada može pronaći put do srca onih koji su spremni slušati i pomoći. Njena snaga i upornost su inspiracija za sve nas, podsjećajući nas koliko je važno biti tu jedni za druge. Kako bismo razumjeli dubinu njenog iskustva, pozivamo vas da pogledate videoprogram objavljen na YouTube kanalu emisije „Ispuni mi želju“, gdje Sabina dijeli svoju priču. Ova platforma služi kao most između njenih bolnih sjećanja i potencijalne pomoći koju može dobiti od šire zajednice. Možda će njena priča inspirisati druge da se otvore i potraže pomoć, dok istovremeno osnažuje one koji su u sličnoj situaciji. Naša zajednica može biti snaga koju svi trebamo, a priče poput Sabininih nas podsjećaju na to kako su empatija i povezivanje ključni za prevazilaženje životnih izazova.
