Nemojmo puno grditi našu djecu ako im se sviđaju ukrasi, šarenilo i atmosfera novogodišnjih praznika.
Zato što smo mi od naših praznika, tj. od bajrama napravili pogrebnu paradu!
Prvo, Poslanik s.a.v.s. je u hadisima preporučivao dijeljenje poklona. Ne novaca, ne zlatnika, već poklona. Vrlo bitno!
Drugo, Poslanik s.a.v.s. je također kazao da mi za praznike imamo dva bajrama, a preporučivao je i njegov je sunnet da se za te praznike muslimani raduju.
Međutim, u nekakvoj već dobro ustaljenoj tradiciji Bošnjaka vrijedi pravilo da se ujutro, sabahile, neposredno nakon obavljanja namaza, posjećuju mezari.
Dakle, sami trenutak početka praznične radosti i odmah PRIZOR SMRTI!
Idemo na mezar gdje leži nama neko drag ko je umro (ne)davno, prisjećamo se njegovog života, smrti, rastanka. Tugujemo, čeznemo, uzdišemo.
Zašto?
Umrli od toga nema ništa. Njegov ovozemaljski put je završen.
No, idemo dalje.
Nakon što ostatak dana opečaćenog prizorom mezara i smrti provedemo sa porodicom i prijateljima, drugi dan bajrama je nekakvom, nečijom odlukom proglašen Danom šehida.
Ponovo idemo na mezarje, ponovo PRIZOR SMRTI! I to ovaj put MASOVNE.
Za razliku od posjete mezarja prethodni dan, ovom prilikom se PRIZOR SMRTI još dodatno začini kazivanjem o genocidu, ubistvima, masovnim grobnicama, slovanjima, nepravdi, zulumu.
Da se razumijemo, posjećivanje mezarja je praksa također preporučena sunnetom Poslanika s.a.v.s.
Međutim, ta praksa ima jasan učinak, a to je smirivanje materijalističkih poriva, obuzdavanje opuštenosti, lakomislenosti, prisjećanje smrti, podsjećanje da ćemo jednog dana svi umrijeti i sa sobom ponijeti samo svoja djela.
I mezarja treba posjećivati i uzimati pouku. Nesporno.
Ali zašto, AMAN ZAMAN, to radimo DVA PUTA, sukcesivno, u DVA DANA praznika?
Zašto Dan šehida nije 7. ševvala, na Dan bitke na Uhudu, kada je ubijen hz. Hamza, prvak šehida? Zar to ne bi bila ljepša simbolika?
Zašto Dan šehida nije 10. muharrema, na Dan ašure, kada je izdan i ubijen unuk Poslanika s.a.v.s. na Kerbeli, zato što je digao glas protiv zuluma?
Zašto, ali zašto na bajram?
Očito imamo grižnju savjesti zbog djece šehida koja nafaku traže po konkursima, u inostranstvu i ko zna gdje, zato što su podobni zaposjeli javna dobra kao svoju babovinu i ratni plijen, pa sad ovako smirujemo savjest.
Hajde pogledajmo bajramsku atmosferu sa dječije/tinejdžerske perspektive;
Bajram dođe kao vrijeme kada mi praznujemo, veselimo se i radujemo. Međutim, odmah, rano jutro, MEZAR – SMRT, sutradan skoro pola dana čitav šehitluk, mnoštvo MEZARJA i MNOŠTVO SMRTI, genocida, ratnog zločina.
I onda, njena visost, kao začin – BAJRAMBANKA.
Poslanik s.a.v.s. je savjetovao darivanje, kupovanje poklona. Zato što, da bismo nekoga obradovali poklonom, moramo se “saživjeti” sa njim, pratiti šta mu se sviđa, osluškivati želje, situacije, potrebe, preferencije.
Zbog toga će se neko obradovati poklonu od 20KM jer sam se sjetio baš tog i takvog poklona, više nego li novčanici od 100KM.
Šta to za našu djecu, osim dva prizora smrti – pojedinačne i masovne, na dane bajrama govori i kakvu im poruku šalje?
“Evo ti pare, da se ne mučim oko tebe.”
I ne samo to.
Među djecom se javlja rivalitet. On je skupio više od mene, on je skupio 200 a ja 100KM, garant ja manje vrijedim od njega.
Ili, njegov babo ima “jake” jarane, on je skupio 500KM, on je elita, a ja sam fukara jer sam jedva skupio 80KM.
Ili, prošle godine sam skupio 300KM, ove godine sam skupio 100KM. Sa mnom nešto nije uredu, više ne vrijedim, zašto me ne vole?
I tako djeci dani bajrama prođu u grču matematičkog sabiranja novca i kalkulacija.
Šta oni s tim novcem urade? Pa uglavnom ništa, to završi ili na nekoj štednji, ili u kasici, ili “daj da ti mi čuvamo”.
I prođe praznik, prođe bajram: ujutro SMRT, popodne TRKA ZA PARAMA, sutradan opet MASOVNA SMRT.
I zašto su im zanimljivi novogodišnji praznici, šarenilo, darivanje, zajedničko otvaranje poklona, neizvjesnost šta li mi je djeda mraz donio ove godine?
Pa zato što smo im od bajrama napravili pogrebnu paradu!
I naravno, neki će iz ovoga izvući da hoću da kažem da treba slaviti novu godinu, da treba zaboraviti šehide i da treba zaboraviti genocid. Hou jes nou.
