Bosanskohercegovačka politička scena posljednjih godina obilježena je oštrim izjavama, institucionalnim blokadama i stalnim tenzijama koje se reflektuju na svakodnevni život građana. Jedan od ključnih aktera takvog ambijenta je Milorad Dodik, dugogodišnji političar koji je tokom svoje karijere prošao kroz značajnu transformaciju – ne samo političku, već i retoričku.
U arhivskim intervjuima i starim novinskim izdanjima, Dodik je otvoreno govorio da Republika Srpska nije država, već entitet unutar međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. U tim istupima naglašavao je važnost Dejtonskog mirovnog sporazuma, funkcionisanje zajedničkih institucija i potrebu stabilnosti kao preduslova za ekonomski i društveni razvoj.
Takve izjave danas djeluju gotovo nezamislivo ako se uporede s aktuelnom retorikom koja uključuje prijetnje povlačenjem iz državnih institucija, osporavanje odluka Ustavnog suda BiH i česte poruke o „mirnom razdruživanju“. Upravo taj zaokret postao je predmet interesa javnosti, analitičara i medija.
Šta se promijenilo?
Jedno od ključnih pitanja koje se nameće jeste – da li se promijenio Dodik, politički kontekst ili oboje? Politički analitičari često ističu da su ranije izjave bile rezultat međunarodnog pritiska i potrebe za saradnjom sa Zapadom, dok današnja retorika više odgovara unutrašnjim političkim interesima i mobilizaciji biračkog tijela kroz nacionalnu homogenizaciju.
Promjena diskursa često ide ruku pod ruku s promjenom političkih ciljeva. U ranijoj fazi karijere, Dodik je nastupao kao reformista, zagovarao borbu protiv kriminala i saradnju sa međunarodnom zajednicom. Danas se fokus pomjera ka konfrontaciji, insistiranju na entitetskim nadležnostima i osporavanju državnog autoriteta.
Posljedice po društvo
Retorika političkih lidera nikada nije bez posljedica. U društvu koje je već opterećeno ratnim naslijeđem, ekonomskoj nesigurnosti i masovnim odlascima mladih, poruke o raspadu države i potencijalnim sukobima dodatno produbljuju osjećaj straha i neizvjesnosti.
Građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, najčešće dijele iste probleme: niske plate, visoke cijene, slabo zdravstvo i obrazovanje. Umjesto rješenja za ta pitanja, javni prostor se puni zapaljivim izjavama koje skreću pažnju sa suštine.
Uloga medija i javnosti
Objavljivanje starih intervjua i izjava nije pokušaj senzacionalizma, već podsjećanje javnosti da političke poruke nisu uvijek bile iste. Mediji imaju odgovornost da dokumentuju kontinuitet i diskontinuitet u izjavama javnih ličnosti, kako bi građani mogli donijeti informisane zaključke.
Upoređivanje nekadašnjih i današnjih stavova pomaže u razumijevanju političkih procesa i otvara prostor za kritičko razmišljanje: da li su današnje prijetnje stvarni politički planovi ili alat za prikupljanje političkih poena?
Zaključak
Stara fotografija i naslov „Republika Srpska nije država“ danas imaju veću težinu nego ikada. Ne zbog nostalgije, već zbog pitanja koje nameću: kako i zašto dolazi do ovako drastičnih promjena u političkom govoru?
Odgovor na to pitanje nije jednostavan, ali jedno je sigurno – stabilnost, mir i budućnost Bosne i Hercegovine zavise od odgovorne politike, dosljednosti i riječi koje ne produbljuju podjele, već nude rješenja.
