Priča o Ismeti Šehić: Usamljenost u svijetu punom ljudi
Ismeta Šehić, šezdesetdvogodišnja žena iz Ključa, simbolizuje tužnu stvarnost mnogih starijih ljudi u Bosni i Hercegovini. Odrasla u velikoj porodici, gdje je život bio ispunjen smijehom i zajedništvom, Ismeta se danas suočava s posljedicama otuđenja i usamljenosti. Njena svakodnevica se odvija u staroj, neuvjetnoj zgradi, gdje se bori s tišinom koja je zamijenila nekadašnje veselje. Ova situacija nije jedinstvena; mnogi stariji ljudi u našoj zemlji proživljavaju slična iskustva. Usamljenost postaje sve prisutnija, a njeni uzroci su brojni, od gubitka bliskih osoba do promjene društvene strukture.
Finansijska situacija koju Ismeta proživljava dodatno otežava njeno svakodnevno funkcionisanje. Njena primanja iznose tek 125 KM mjesečno, što nije dovoljno ni za osnovne životne potrebe. Njen meni se svodi na mlijeko, ulje, so i šećer, što oslikava brutalan realitet mnogih penzionera u BiH koji se bore sa siromaštvom. Unatoč tome, ona ističe da nije gladna ni žedna, ali se duboko osjeća lišeno prijateljskih razgovora i podrške. Mnoge starije osobe, poput Ismete, često se suočavaju s izazovima u pristupu osnovnim potrebštinama, a nedostatak društvene podrške dodatno pogoršava njihovu situaciju.
Zdravstveni izazovi i nedostatak podrške
Ismeta se suočava i s brojnim zdravstvenim problemima, uključujući epilepsiju, koja dodatno komplikuje njen život. “Niko mi ne pomaže,” kaže ona, opisujući svoju borbu da dođe do liječničke pomoći. Često se osjeća prepuštena sudbini, a jedina pomoć joj dolazi putem Hitne pomoći kada se situacija pogorša. Ova nesigurnost čini njen život još težim, jer se osjeća kao da je potpuno napuštena od strane društva. U BiH, zdravstveni sistem se suočava s brojnim izazovima, a starije osobe često su na samom dnu prioritetne liste kada je riječ o pružanju zdravstvene zaštite.
Ismeta također naglašava da se stvari drastično promijenile u njenom okruženju. “Svi su se otuđili,” kaže, uzdajući se u Boga kao jedinu utjehu u svojoj teškoj situaciji. Njena ljubav prema životu i optimizam ostaju netaknuti, iako je sa svakim danom sve teže pronalaziti radost u sitnicama. Ovaj osjećaj otuđenja nije samo problem pojedinca; on oslikava širi društveni fenomen gdje su starije osobe često zanemarene, a njihova potreba za socijalnom interakcijom ostaje neispunjena.
Uticaj medija i svijesti o problemima starijih osoba
Ismetina priča nije jedina, već je to odraz šireg problema s kojim se suočavaju mnogi stariji ljudi u Bosni i Hercegovini. Mediji, poput YouTube kanala Hayat televizije koji su snimili njen život, pokreću važne razgovore o potrebama i izazovima s kojima se starije generacije suočavaju. Upravo ovakve priče pomažu u podizanju svijesti o važnosti brige za starije osobe, koje često postaju zanemarene u savremenom društvu. Dodatno, angažman medija može značajno doprinijeti promjeni percepcije o starijim osobama, koje često doživljavamo kao teret, umjesto kao bogatstvo iskustva i mudrosti.
Ismetina iskrena priča podsjeća nas na važnost ljudskih odnosa, podrške i zajedništva. U svijetu koji postaje sve brži i hladniji, važno je prisjetiti se da su mnogi ljudi poput nje, koji se bore sa svojim demonima, a da im je najpotrebnija toplina ljudske blizine. U mnogim zajednicama, starije osobe su često nevidljive, a njihovo prisustvo se uzima zdravo za gotovo. Njena potreba za razgovorom i povezivanjem s drugim ljudima je univerzalna, i svi bismo trebali raditi na tome da stvorimo zajednicu koja ne ostavlja nikoga iza sebe. Naša društva trebaju biti mjesta gdje svako, bez obzira na godine, može naći podršku i razumijevanje.
Kako možemo pomoći?
Jedan od načina kako možemo pomoći osobama poput Ismete jeste kroz volontiranje ili pružanje podrške lokalnim organizacijama koje se bave ovim pitanjima. Podizanje svijesti o problemima starijih osoba i aktivno sudjelovanje u njihovim životima može značajno poboljšati kvalitetu njihovog svakodnevnog postojanja. Osim toga, važno je poticati društvo na pružanje bolje zdravstvene zaštite i socijalne pomoći ovoj ranjivoj grupi. Kroz edukaciju i informisanje o izazovima s kojima se stariji suočavaju, možemo stvoriti empatiju i razumijevanje među mlađim generacijama.
Na kraju, Ismetina priča nije samo priča o jednoj ženi, već i poziv na akciju za sve nas. Moramo se potruditi da učinimo svijet boljim mjestom za sve, posebno za one koji su na marginama društva. Briga o starijim osobama nije samo njihova odgovornost, već i naša kao društva. Samo zajedničkim naporima možemo osigurati da svi, bez obzira na godine, imaju pristup ljubavi, podršci i dostojanstvenom životu. U ovoj borbi, svako od nas može igrati ključnu ulogu, bilo kroz direktnu pomoć, bilo kroz podizanje svijesti o važnosti brige za starije osobe. Naša društvena odgovornost je da se pobrinemo da niko ne ostane zaboravljen.
