Ispravni učači rukje u Bosni, dijaspori i Sandžaku: kako prepoznati povjerljivu osobu i izbjeći zloupotrebe
Rukja, kao oblik kur’anskog liječenja i dove, zauzima posebno mjesto u islamskoj tradiciji, jer polazi od uvjerenja da je Allah Uzvišeni istinski iscjelitelj, a čovjek samo onaj koji uči Kur’an, dova i podsjeća na oslonac u Gospodara. Zbog toga se u praksi često traže osobe koje uče rukju na ispravan način, posebno kada ljudi prolaze kroz psihičke, emotivne ili duhovne poteškoće.
Ipak, upravo zbog velike potražnje, pojavljuje se i potreba da se jasno razlikuju pouzdani učači od onih koji koriste sumnjive metode, traže pretjeran novac ili nude obećanja koja nemaju uporište u vjeri.
U različitim gradovima Bosne i Hercegovine, ali i u dijaspori, postoje osobe koje se spominju kao učači rukje, imami, hafizi, profesori ili ljudi s iskustvom u radu s kur’anskim učenjem. Među njima su, prema dostupnim podacima, Mehmedalija ef. Karamujić iz Maoče kod Brčkog, hfz. Fuad A. Seferagić iz Minhena, kurra hfz. Admir Husić također iz Minhena, Kovačević Senad iz Sydneya, Ajdin ef.
Mušić iz Zavidovića i Sarajeva, te Nisad ef. Drndić iz Gračanice. Spominju se i Ahmed ef. Nasić iz Sarajeva, prof. Husnija Šarkić iz Cazina, Zikret Mušija iz Brežana kod Kaknja, Enes Beganović iz Zavidovića, Nezir ef. Hodžić iz Tržačke Platnice kod Cazina, Mihad Hodžić iz Kalesije i mnogi drugi.
Takve liste u javnosti često služe kao informativna orijentacija za ljude koji traže pomoć, ali one same po sebi ne mogu biti dokaz nečijeg znanja, pobožnosti ili ispravnosti rada. Zato je važno da se svaka osoba procjenjuje pažljivo, kroz njeno ponašanje, znanje, odnos prema vjeri i način na koji pristupa ljudima. Nije dovoljno da neko ima titulu, poznato ime ili veliki broj kontakata.
Mnogo je važnije da li taj učač zaista djeluje u skladu s Kur’anom i Sunnetom, te da li njegov rad odiše skromnošću, iskrenošću i strahopoštovanjem prema Allahu.
Šta odlikuje ispravnog učača rukje
Prvi i najvažniji uslov jeste čvrsto vjerovanje u Allaha. Učač rukje ne smije u sebi ili u svom pristupu ostavljati prostora za širk, praznovjerje ili oslanjanje na bilo šta drugo osim na Allaha. On mora znati da Kur’an nije običan tekst, nego objava i lijek za srca, a da je svaka pomoć i svako ozdravljenje isključivo pod Allahovom voljom.
Kada čovjek to razumije, njegov pristup postaje smireniji, iskreniji i manje podložan zabludi.
Druga važna osobina je znanje o šerijatu. Osoba koja uči rukju treba znati šta je dozvoljeno, a šta nije. To znači da se rukja ne smije pretvarati u predstavu, folklor ili prostor za manipulaciju. Ispravan učač koristi isključivo ajete iz Kur’ana i vjerodostojne dove iz Sunneta, a ne talismane, zapise, nepoznate simbole, tajne formule ili druge postupke koji nemaju oslonac u islamu.
Takvo znanje je zaštita i za učača i za osobu koja traži pomoć.
Treći element je čista namjera. Ako neko rukju radi radi novca, ugleda ili da bi se predstavio kao “poseban” čovjek, tada se udaljava od suštine ibadeta. U praksi je moguće da učač naplati troškove ili primi poklon, ali to nikada ne smije postati centar njegovog djelovanja.
Ljudi koji traže pomoć često su ranjivi, uplašeni i iscrpljeni, pa je zato neophodno da se prema njima postupa s pažnjom, bez iskorištavanja njihove slabosti.
Važnost morala, skromnosti i transparentnosti
Ispravan učač rukje mora imati i visoke moralne vrijednosti. To znači da bude iskren, strpljiv, blag, skroman i bez oholosti. Ljudi koji dolaze po pomoć često su u teškom emocionalnom stanju, pa je način komunikacije jednako važan kao i samo učenje. Ako učač djeluje grub, prijeteći, teatralan ili nastupa kao osoba koja ima apsolutnu moć, to je razlog za oprez.
U islamu liječenje ne počiva na zastrašivanju, nego na vjeri, dovi i pouzdanju u Allaha.
Posebno je važno i izbjegavanje harama. Osoba koja uči rukju treba biti poznata po svom poštenju, čuvanju jezika, udaljenosti od alkohola, prevare, laži i drugih grijeha. Nije moguće očekivati da neko drugima prenosi smirenost i duhovnu snagu ako je sam kompromitovan nedoličnim ponašanjem. Učač rukje, prema islamskim načelima, treba da bude primjer zajednici, a ne izvor sumnje.
Tu je i pitanje transparentnosti i poštenja. Ljudi imaju pravo da znaju šta se radi, zašto se radi i šta se od tretmana može očekivati. Ispravan učač neće obećati izlječenje, jer izlječenje nije u njegovoj nadležnosti. On može učiti Kur’an, savjetovati, ohrabriti i ukazati na ono što je dozvoljeno, ali krajnji ishod pripada Allahu. Upravo ta iskrenost razlikuje pobožnost od manipulacije.
Učači rukje u Bosni i dijaspori
Na prostoru Bosne i Hercegovine, Sandžaka i šire dijaspore spominju se brojna imena osoba koje ljudi povezuju s rukjom i islamskim liječenjem. Među njima su, uz već navedene, i prof. Enes ef. Julardžija iz Tešnja, prof. Senad Hodžić iz Busovače, prof. Arif Oruč iz Tuzle, Elvir ef. Vakufac iz Bosanskog Novog, Nihad ef. Kavazović iz Mostara, hfz. prof. Irfan ef. Malić iz Novog Pazara, prof. Sead Jasavić iz Plava, hfz.
Hako ef. Omeragić iz New Yorka, Džemal ef. Abazović iz Cazina, Šejh Arif Oruč iz Tuzle, Sejo Konjarić iz Jablanice, Čičak Muris iz Brežana kod Kaknja, Fikret Durić iz Gračanice, Arnaut Šemsuddin iz Zenice i Ramiz Smajić iz Kalesije.
Na popisu su i hfz. prof. Ahmed Bukvić iz Tešnja, Kenan Ćosić iz Danske, Ale Kapić iz Cazina, Karaosmanović Muhamed iz Švedske, prof. Senad Kličić iz Cazina, Šejh Abdurezak iz Sarajeva, dr. Zijad Ljakić iz Sarajeva, Rešad Korač iz Danske, Muhamed M. Jušić iz Cazina, kao i osobe koje se vode pod šerijatskom rukjom u Zenici, poput Ejmana Awada i Mirze Šemića.
Ova raznolikost pokazuje koliko je tema rukje prisutna među muslimanima u različitim zemljama, ali i koliko je potrebno razlikovati reputaciju od stvarne ispravnosti.
U dijaspori ljudi često tragaju za ovakvim osobama jer su daleko od matičnih sredina, nemaju uvijek pristup islamskim centrima i žele savjet nekoga ko razumije i vjeru i svakodnevni život u zapadnim društvima. Međutim, i tamo vrijedi isto pravilo: ne treba slijepo vjerovati imenu, porijeklu ili popularnosti. Dobro je raspitati se među pouzdanim ljudima, provjeriti način rada i uvjeriti se da se sve odvija u granicama vjere.
Na šta treba obratiti pažnju prije nego se osoba obrati za rukju
Prvi znak upozorenja je kada neko koristi amulete, zapise, čudne predmete ili traži postupke koji nisu poznati iz islama. Drugi alarm je kada učač obećava sigurno i brzo rješenje za svaki problem, kao da posjeduje moć koja pripada samo Allahu. Treći znak sumnje je kada traži velike svote novca, skupe poklone ili uvjetuje liječenje nečim što liči na trgovinu vjerom.
Takvo ponašanje može ukazivati na zloupotrebu, a ne na iskrenu pomoć.
Važno je i da ljudi koji traže pomoć ne zaborave osnovni islamski princip: rukja nije zamjena za sve ostale uzroke i odgovornost. Pored učenja Kur’ana, potrebno je čuvati farzove, obavljati namaz, doviti, činiti istigfar i popravljati vlastiti odnos prema Allahu i ljudima. U mnogim slučajevima upravo kombinacija duhovnog rada, sabura i ispravnog načina života donosi najviše koristi.
Zato je rukja prije svega sredstvo da se čovjek vrati vjeri, smirenosti i osloncu na Gospodara.
Na kraju, izbor učača rukje ne bi smio biti brz i površan. Potrebno je birati provjerene, skromne i učenе ljude, ali i ostati oprezan prema svakoj vrsti pretjerivanja. Najsigurniji put je onaj koji ostaje u okvirima Kur’ana, Sunneta i savjeta učenih i pobožnih osoba.
Ispravna rukja nije spektakl, nego ibadet; nije trgovina, nego dova; nije nadmetanje, nego podsjećanje da je Allah taj koji daje lijek, otklanja teškoće i otvara vrata olakšanja kada On to želi.
