Bob Stjuart o Ratku Mladiću, Srebrenici i sjećanjima koja ne blijede
Smrt Ratka Mladića ponovo je otvorila jedno od najtežih poglavlja savremene historije Bosne i Hercegovine, a naročito bolno sjećanje na Srebrenicu, grad koji je tokom rata postao simbol opsade, gladi, straha i kasnije genocida. U takvim trenucima ponovo su se pojavila svjedočenja ljudi koji su ratne događaje posmatrali iz neposredne blizine, a među njima se posebno izdvojio Bob Stjuart, bivši komandant britanskog bataljona Ujedinjenih naroda u BiH.
Njegove riječi imaju posebnu težinu jer ne dolaze od posmatrača sa distance, nego od čovjeka koji je početkom devedesetih bio uključen u međunarodnu misiju i gledao kako se oko Srebrenice zatvara obruč smrti.
Stjuart je u autorskom tekstu objavljenom u britanskom Telegraphu opisao Mladića kao „zlog čovjeka” i „psihopatskog kasapina”, naglašavajući da ne osjeća nikakvo zadovoljstvo zbog smrti bilo kojeg čovjeka, ali da za bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske neće pustiti suzu. Takva izjava nije samo emotivna reakcija, već i podsjetnik na to koliko su duboko ratni zločini obilježili generacije preživjelih i međunarodnih posmatrača.
U njegovom tekstu ne dominira samo osuda jednog čovjeka, nego i gorak osjećaj da su institucije međunarodne zajednice predugo bile nemoćne da zaštite civile koji su očekivali pomoć.
Posebnu težinu Stjuartovom svjedočenju daje činjenica da je tokom 1992. i 1993. godine komandovao britanskim bataljonom u sastavu snaga UN-a i da je iz neposredne blizine pratio razvoj situacije u i oko Srebrenice. U to vrijeme, prema njegovim riječima, grad je već bio pod snažnim pritiskom snaga pod Mladićevom kontrolom. Stanovništvo je bilo gotovo potpuno odsječeno od ostatka svijeta, a svakodnevni život sveden na borbu za preživljavanje.
Hrane je bilo sve manje, medicine gotovo da nije bilo, a granatiranje i prijetnje ubijanjem postali su dio rutine. Takvo stanje nije bilo samo vojna opsada, nego i sistematsko iscrpljivanje jednog civilnog stanovništva koje je polako ostajalo bez nade.
Opsada, strah i očaj stanovnika Srebrenice
Stjuart se prisjetio da je već početkom rata bilo jasno kako je Srebrenica postala prostor u kojem su civili bili prepušteni sami sebi. Prema njegovom opisu, gotovo ništa nije moglo normalno ući u grad niti iz njega izaći. Ljudi koji su pokušavali pobjeći često su se suočavali sa smrtonosnim ishodom ukoliko bi ih zarobile Mladićeve snage.
U takvim okolnostima, Srebrenica nije bila samo geografska tačka pod opsadom, nego i simbol potpunog urušavanja osnovnih humanitarnih pravila i zaštite civila u ratu.
U aprilu 1993. godine britanska obavještajna služba obavijestila je Stjuarta o očajničkim pozivima stanovnika Srebrenice koji su tražili pomoć. On je kasnije opisao te vapaje kao potresne i teško zaboravljive. Takvi apeli, upućeni međunarodnim snagama i svijetu, odražavali su očaj ljudi koji su se nadali da će prisustvo Ujedinjenih naroda biti dovoljno da zaustavi napade i spriječi katastrofu.
Međutim, u praksi je bilo jasno da mandat mirovnih snaga nije bio usklađen s razmjerama nasilja na terenu, niti je postojao dovoljan broj vojnika i sredstava za efikasnu zaštitu stanovništva.
U pokušaju da pruži makar ograničenu pomoć, Stjuart je odlučio poslati dio svojih snaga prema Srebrenici, iako se grad nalazio izvan njegovog područja odgovornosti. Za to je tražio dozvolu i podršku viših struktura u Velikoj Britaniji, a potom angažovao eskadrilu B 9./12. lancerske regimente koja se nalazila u blizini Tuzle.
Ovaj potez pokazuje koliko je situacija bila dramatična: komandant UN-a bio je spreman da krene i izvan strogo definisanih ovlasti, samo da bi pokušao zaštititi civile koji su već dugo živjeli pod prijetnjom uništenja.
Put prema Konjević Polju i prvi susret s nadom
Britanski vojnici su prešli linije fronta i dva dana se probijali prema Srebrenici kroz težak teren i loše vremenske uslove. Kada su stigli do Konjević Polja, nekoliko kilometara od samog grada, dočekali su ih stanovnici koji su vjerovali da je međunarodna zajednica konačno došla da ih zaštiti.
Taj trenutak, prema Stjuartu, bio je ispunjen nadom, ali i dubokom ironijom: ljudi iscrpljeni glađu i strahom nisu dočekivali samo vojnike, već posljednju mogućnost da izbjegnu tragediju.
Ubrzo nakon toga uslijedio je napad. Stjuart navodi da je područje iznenada zasuto artiljerijskom vatrom, dok su britanski vojnici bili zaštićeni oklopnim vozilima. Civili koji su se nalazili u blizini nisu imali takvu zaštitu. Prema njegovom svjedočenju, oko 20 ljudi je poginulo, a mnogo više ih je ranjeno. Posebno je istakao hrabrost medicinara Svjetske zdravstvene organizacije, koji su, uprkos opasnosti, izlazili iz vozila kako bi pružili pomoć povrijeđenima.
Ta scena, kako se može zaključiti iz njegovog opisa, svjedoči o izuzetnoj humanosti pojedinaca u trenutku kada su institucije zakazale.
Britanska eskadrila je potom nastavila put prema Srebrenici, gdje su ih stanovnici dočekali s oduševljenjem i vjerom da su konačno stigli oslobodioci. No, ta nada je bila kratkog daha. U razorenom gradu međunarodno prisustvo nije značilo stvarnu sigurnost, nego tek privremeno olakšanje. Srebrenica je u tom trenutku već bila duboko ranjena višegodišnjom opsadom, a iskustvo lokalnog stanovništva pokazalo je koliko je tanka linija između deklarisane zaštite i stvarne odbrane civila.
Zaštićena zona koja to nije uspjela ostati
Dan kasnije u Srebrenicu je helikopterom stigao francuski general Philippe Morillon, komandant UN-a. Stjuart se prisjetio kako je Morillon stanovnicima objavio da će Srebrenica biti proglašena zaštićenom zonom. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je potom Rezolucijom 819 od 16. aprila 1993. godine formaliziralo ovaj status. Na papiru, to je trebalo značiti međunarodnu zaštitu, sigurnost za civile i obavezu da se spriječi dalje granatiranje i napadi.
U praksi, međutim, ta oznaka nije bila dovoljna da zaustavi vojnu mašineriju koja je kasnije dovela do najvećeg zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Britanske snage su nakon određenog vremena napustile područje, a zamijenile su ih kanadske, a potom nizozemske jedinice UN-a. Iako je međunarodno prisustvo formalno opstajalo, ono nije bilo praćeno kapacitetom koji bi mogao efikasno spriječiti ofanzivu Vojske Republike Srpske u julu 1995. godine. Tada je Srebrenica pala, a uslijedila su masovna pogubljenja Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka.
Taj događaj je kasnije međunarodno i pravno prepoznat kao genocid, a trauma preživjelih ostala je trajna rana u kolektivnom pamćenju Bosne i Hercegovine.
Stjuart smatra da Mladića nisu zaustavile odluke međunarodne zajednice, jer Ujedinjeni narodi jednostavno nisu imali dovoljno vojnika na tom području da ga obuzdaju. Prema njegovom mišljenju, Mladić je nastavio s granatiranjem i ubijanjem zarobljenih sve do pada Srebrenice 1995. godine. Takvo svjedočenje ne predstavlja samo historijski komentar, nego i kritiku načina na koji je međunarodna politika reagovala na masovne zločine dok su se oni još odvijali.
Od presude do moralne osude
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju kasnije je Ratka Mladića pravosnažno osudio na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, uključujući njegovu ulogu u genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva. Ta presuda je bila od ogromnog značaja za međunarodno pravo i za porodice žrtava, jer je potvrdila ono što su preživjeli godinama govorili: da su zločini počinjeni planski, sistematski i uz komandnu odgovornost.
Stjuart je u svom tekstu dodatno naglasio da smatra kako broj ljudi čija je smrt povezana s Mladićevim djelovanjem nadilazi 8.372 evidentirane žrtve. Broj od 8.372 odnosi se na dokumentirane žrtve Srebrenice koje navodi Istraživačko-dokumentacioni centar, ali bivši britanski komandant podsjeća da se razmjeri stradanja ne mogu svesti samo na konačne spiskove.
Njegov pogled obuhvata i prethodne godine opsade, granatiranja i gladi, kao i psihološki slom zajednice koja je mjesecima i godinama živjela pod prijetnjom uništenja.
Na kraju svog svjedočenja Stjuart je poslao i snažnu poruku koja je odjeknula u javnosti: kazao je da, iako ne osjeća zadovoljstvo zbog smrti bilo kojeg čovjeka, za Ratkom Mladićem neće pustiti nijednu suzu. Njegove riječi odražavaju mješavinu profesionalnog iskustva, ličnog gađenja i moralne osude prema čovjeku kojeg smatra odgovornim za masovna stradanja.
U tom smislu, njegovo svjedočenje nije tek reakcija na jednu smrt, nego podsjećanje da su posljedice rata u BiH i dalje žive, da sjećanje na Srebrenicu ostaje obaveza, te da se istina o genocidu mora čuvati od zaborava i relativizacije.
