Šehid Samir Ramljak (1970–1993): život, borba i trajno sjećanje Fojnice
U kolektivnom pamćenju Fojnice i šireg područja srednje Bosne, ime šehida Samira Ramljaka zauzima posebno i duboko poštovano mjesto. Njegov životni put, iako kratak, nosi obilježja generacije koja je izrasla u teškim vremenima, ali je u presudnom historijskom trenutku pokazala odlučnost, moralnu snagu i spremnost na žrtvu za domovinu.
Priča o Samiru nije samo priča o jednom borcu, nego i o jednoj porodici, jednom kraju, jednoj zajednici i vremenu u kojem su obični ljudi postajali stubovi odbrane.
Samir Ramljak rođen je 11. decembra 1970. godine u naselju Bare, u Turkovićima kod Fojnice. Poticao je iz vrijedne i radne porodice, u kojoj su roditelji Ibrahim i Ferida-hanuma Delić podizali djecu u duhu poštenja, rada i međusobne odgovornosti. Uz Samira, porodicu su činili i brat Safet te sestra Mirsada, kasnije Hajdarević.
Njihovo domaćinstvo bilo je obilježeno skromnošću, ali i snažnim osjećajem zajedništva, kakav je bio karakterističan za mnoge fojničke porodice tog vremena. Otac je penziju stekao radeći kao sjekač u šumarstvu, dok je majka bila oslonac kuće, odgoja i svakodnevnog života porodice.
Samir je osnovno obrazovanje završio u Fojnici, a nakon školovanja nastavio je pomagati roditeljima u poljoprivrednim poslovima i uzgoju stoke. Takav način života oblikovao ga je u osobu naviklu na rad, disciplinu i fizički napor. U seoskim sredinama tadašnje Bosne i Hercegovine, mladi ljudi su rano preuzimali dio porodičnih obaveza, a Samir je bio upravo takav: pouzdan, vrijedan i spreman da doprinese porodici i komšiluku.
Njegova svakodnevnica prije rata bila je vezana za zemlju, stoku i porodični ritam života, što će kasnije dodatno naglasiti kontrast između mirnodopskog i ratnog vremena.
Vojni rok služio je u Beogradu, gdje je stekao iskustvo, ali i reputaciju odgovornog i sposobnog vojnika. Zbog fizičke spremnosti, discipline i povjerenja koje je uživao, bio je raspoređen u jedinice koje su čuvale važne objekte, među kojima se isticala i „Titova garda“ na prostoru Dedinja. To iskustvo govori da je Samir posjedovao vojne i organizacione osobine koje su se kasnije, u mnogo težim okolnostima, pokazale izuzetno dragocjenim.
Ljudi koji su ga poznavali isticali su da je bio ozbiljan, miran i staložen, ali i čovjek koji je znao prepoznati trenutak kada treba stati u odbranu onoga što je ispravno.
Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu označio je prekretnicu u njegovom životu, kao i u životima hiljada drugih mladića i muškaraca širom zemlje. Samir se od prvih dana uključio u Teritorijalnu odbranu, a potom i u redove herojske Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nije čekao da ga historija pozove; on joj je sam odgovorio djelom.
Učestvovao je u pripremama za odbranu Fojnice, u seoskim stražama i u organizaciji otpora, ali i u motivisanju prijatelja i komšija da ne napuste svoje kuće i svoje ljude. Takva uloga često ostaje u sjeni velikih vojnih izvještaja, iako je upravo lokalna mobilizacija bila presudna za opstanak mnogih mjesta u Bosni i Hercegovini.
Posebno značajan dio njegovog ratnog puta veže se za specijalističku obuku kod legendarnog Remzije Hajdarevića Džoa. U okviru jedinice DIČ, Samir je dao važan doprinos odbrani Fojnice i očuvanju ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine. Borbe u kojima je učestvovao bile su teške, iscrpljujuće i često vođene u izrazito nepovoljnim uslovima, uz stalnu opasnost od artiljerije, diverzija i prekidanja komunikacija.
U tim danima Fojnica nije bila samo geografska tačka; ona je predstavljala stratešku i simboličku sponu između više dijelova zemlje, zbog čega je njena odbrana imala širi značaj od lokalnog.
U borbama na lokalitetu Fratarske staje Samir je ranjen u stopalo. I tada se pokazala njegova izdržljivost i odlučnost: zajedno sa saborcem Mesudom Softićem, uz veliki napor, uspio je da se izvuče iz zone borbenih dejstava i stigne do Matorca, gdje mu je pružena neophodna medicinska pomoć. Taj događaj svjedoči ne samo o fizičkoj hrabrosti, nego i o međusobnom povjerenju i solidarnosti koje su obilježavale borce Armije RBiH.
U ratnim uslovima, spašavanje druga često je značilo jednako kao i samo oružano djelovanje, jer je potvrđivalo da ljudskost nije nestala ni u najtežim trenucima.
Nakon oporavka, Samir se ponovo vratio među svoje saborce iz DIČ-a, pokazujući da rana nije oslabila njegovu volju da nastavi borbu. Zajedno sa drugovima učestvovao je i u kasnijim akcijama, među kojima su se posebno izdvajale borbe oko Vareša. To je bio period kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine istovremeno vodila borbe na više frontova, često s ograničenim sredstvima, ali s ogromnom moralnom snagom.
Samirov povratak na liniju bio je još jedan dokaz da za njega odbrana zemlje nije bila privremena obaveza, nego duboko lično i moralno opredjeljenje.
Najtragičniji i najuzvišeniji trenutak njegovog života dogodio se u srijedu, 10. novembra 1993. godine, u rejonu Jasikovce, gdje je herojski poginuo braneći Fojnicu. Tada su neprijateljske snage pokušavale zauzeti područje i prekinuti vitalnu komunikaciju Mostar–Sarajevo–Fojnica–Tuzla, što je ovom kraju davalo dodatnu stratešku težinu. U takvim okolnostima svaka odbrambena linija postajala je linija opstanka.
Samirova pogibija simbolizira cijenu koju je Bosna i Hercegovina plaćala za slobodu, ali i moralnu veličinu ljudi koji su znali da je domovina iznad lične sigurnosti.
Nakon što je njegovo tijelo dovezeno do gasulhane Čaršijske džamije, prisutni su svjedočili prizoru koji je duboko ostao u sjećanju porodice, prijatelja i saboraca. Kada je tijelo pripremano za ukop i iznošeno prema prevoznom vozilu, mnogi su osjetili neobičan, snažan i prepoznatljiv miris koji su opisali kao džennetski. U islamskoj tradiciji, takva svjedočenja doživljavaju se kao znak posebne Božije milosti i počasti šehidu.
Za one koji su bili prisutni, taj trenutak nije bio samo emotivan nego i duhovno potresan, jer je potvrdio uvjerenje da žrtva za istinu i domovinu ima posebno mjesto kod Allaha.
Sutradan je na mezarju Bare u Turkovićima klanjana dženaza i obavljen ukop šehida Samira Ramljaka. Na njegov mezar došli su oni koji su ga znali, ali i oni koji su o njemu slušali kao o hrabrom mladiću, borcu i komšiji. Njegovo ime i danas se spominje s poštovanjem među članovima porodice, prijateljima, komšijama i saborcima, a posebno u razgovorima o vremenu kada je Fojnica odolijevala napadima i čuvala svoj identitet.
Takvo sjećanje nije samo žal za izgubljenim životom, nego i trajna obaveza da se ne zaboravi zašto je taj život položen.
Posebno dirljiv znak porodičnog sjećanja jeste činjenica da je Samirova sestra Mirsada svom sinu dala ime Samir, želeći da se kroz novo ime nastavi ljubav, poštovanje i uspomena na dajdžu šehida. Na taj način porodična memorija postaje živa, prenosi se s koljena na koljeno i ostaje dio svakodnevnog života.
U mnogim bosanskim porodicama upravo se kroz imena, priče i dove čuva kontinuitet sjećanja na najbliže koji su dali život za domovinu. To je i način da se žrtva ne svede na historijsku bilješku, nego da ostane dio lične i zajedničke svijesti.
Samir Ramljak je, poput mnogih šehida Bosne i Hercegovine, ostavio iza sebe više od ratne biografije. Ostavio je primjer skromnosti, radinosti, spremnosti na odbranu i duboke privrženosti zavičaju. Njegov život govori o tome da herojstvo ne nastaje preko noći, nego se gradi kroz godine poštenog rada, porodičnog odgoja i moralne čvrstine.
Zbog toga njegovo ime ostaje upisano ne samo u ratnu historiju Fojnice, nego i u moralnu mapu naroda koji se borio za opstanak.
Neka je milostivi Allah zadovoljan šehidom Samirom Ramljakom i neka mu podari najljepše stepene Dženneta. Neka njegovo ime ostane trajno svjedočanstvo vremena u kojem su obični ljudi postajali zaštitnici domovine, a njihova žrtva temelj slobode koju danas baštinimo. Sjećanje na njega nije samo čin poštovanja prema prošlosti, nego i podsjetnik budućim generacijama da se sloboda ne podrazumijeva, već čuva zahvalnošću, istinom i pamćenjem.
