Vrijednost ispravnog izbora supružnika u svjetlu islamske mudrosti
U islamskoj tradiciji brak nikada nije posmatran samo kao društveni ugovor ili formalnost koja se sklapa radi običaja. On je istovremeno i ibadet, životna škola, kušnja i prostor u kojem se ogledaju čovjekove namjere. Zbog toga su učenjaci kroz stoljeća mnogo pažnje posvećivali pitanju na osnovu čega čovjek bira bračnog druga.
Da li ga vodi vjera, čestitost i moral, ili ga privlače prolazni i vanjski razlozi poput porijekla, bogatstva i društvenog statusa? Upravo na to upozorava i predaja koja se prenosi od Sufjana ibn Ujejne, poznatog učenjaka i pobožnjaka, a koja nosi snažnu poruku o tome šta se dešava kada se prioriteti u braku postave pogrešno.
Jahja ibn Jahja En-Nejsaburi pripovijeda kako je jednom bio u društvu sa Sufjanom ibn Ujejnom, Allah mu se smilovao, kada mu je prišao čovjek i požalio se na svoju suprugu. Rekao je da otkako se oženio, neprestano osjeća poniženje i da mu se kod nje mnoge stvari ne dopadaju.
Takvo obraćanje nije neobično ni u klasičnim ni u savremenim društvima: mnogi ljudi, suočeni s bračnim neslaganjima, u prvi mah govore o tuđim manama, a mnogo rjeđe o vlastitim motivima i očekivanjima prije braka. Upravo zato je Sufjan reagirao mudro i smireno, ne ulazeći odmah u raspravu o supruzi, nego je prvo pokušao otkriti korijen problema.
Nakon kratke šutnje, Sufjan je čovjeku rekao da je moguće da je u brak ušao prvenstveno zbog supruginog porijekla i ugleda njene porodice, želeći time i sebi povećati položaj među ljudima. Čovjek je priznao da je to tačno.
Tada je Sufjan izgovorio rečenicu koja je postala srž ove pouke: ko se oženi ženom samo zbog njenog porijekla, može biti iskušan poniženjem; ko to učini samo zbog imetka, može biti iskušan siromaštvom; a ko u ženi prvenstveno traži bogobojaznost i čednost, Allah mu može u braku podariti i imetak i ugled i smirenost.
Ova izjava ne znači da su porijeklo i imetak bez ikakve vrijednosti, nego da oni ne smiju biti temelj i glavni razlog izbora, jer ono što nije izgrađeno na ispravnom načelu često se kasnije uruši pod težinom iskušenja.
Da bi dodatno pojasnio svoju tvrdnju, Sufjan je ispričao vlastito porodično iskustvo. Kazao je da su on i njegova braća bili četvorica: Muhammed, Imran, Ibrahim i on sam. Muhammed je bio najstariji, Imran najmlađi, dok je on bio srednji brat. Kada se Muhammed želio ženiti, najviše ga je privlačilo ženinino porijeklo, pa je odabrao ženu iz ugledne porodice. Međutim, Allah ga je nakon toga iskušao gubitkom društvenog ugleda i poniženjem.
S druge strane, njegov brat Imran gledao je prije svega na imetak, pa je oženio ženu koja je bila bogatija od njega. No i njega je zadesilo iskušenje: imetak mu je nestao i ostao je bez onoga što je smatrao glavnim razlogom izbora. Ova priča pokazuje da ono što čovjek postavi kao osnovu svoje namjere često postane i mjesto njegovog testa.
Posebno je zanimljivo da Sufjan nije ovu spoznaju iznio iz puke teorije, nego nakon što je promatrao sudbine svoje braće i razmišljao o njihovim životima. Kada mu je u posjetu došao Ma‘mer ibn Rašid, ispričao mu je sve što se dogodilo u njihovoj porodici. Tada ga je Ma‘mer podsjetio na dva važna hadisa Poslanika, s.a.v.s.
Prvi hadis glasi da se žena uzima zbog četiri stvari: zbog imetka, porijekla, ljepote i vjere, a da je najbolji izbor ona koja ima vjeru. U drugom hadisu navodi se da je najveći bereket u braku kod one žene čiji je mehr manji. Ove predaje zajedno daju snažnu poruku: islam ne negira ljudske sklonosti prema ljepoti, porodičnom statusu ili materijalnoj sigurnosti, ali jasno ukazuje da je vjera iznad svega.
Ova tema je veoma aktuelna i danas, posebno u vremenu kada se mnogi brakovi sklapaju pod pritiskom društvenih očekivanja, vanjskog sjaja i materijalnih ambicija. Mladi ljudi ponekad prave izbore na osnovu onoga što će drugi reći, kakav će utisak ostaviti na okolinu ili koliki će ugled steći kroz partnera. Međutim, takav pristup često vodi razočaranju.
Kada se brak gradi na vanjštini, a ne na bogobojaznosti, karakteru i međusobnom poštovanju, svaka sitnica može postati veliki problem. Naprotiv, kada su supružnici odabrani zbog vjere i plemenitog morala, mnogo je veća vjerovatnoća da će i problemi biti podnošljiviji, a razlike lakše prevaziđene.
Islamski učenjaci su kroz generacije naglašavali da čovjek ne smije biti zavedен samo vanjskim sjajem. Porijeklo može biti lijepo, ali ne čuva srce. Imetak može olakšati život, ali ne kupuje smirenost. Ljepota može privući pogled, ali ne garantira sklad. Nasuprot tome, vjera oblikuje ponašanje, ulijeva odgovornost i uči čovjeka strpljenju.
Zato je Poslanik, s.a.v.s., vjernicima preporučio da daju prednost religioznosti, jer ona obuhvata i lijepo ophođenje, i stid, i poštenje, i spremnost na žrtvu. Takva osoba nije savršena, ali posjeduje kompas koji je vodi ka dobru.
Pouka iz ove predaje nije samo u tome da čovjek treba pažljivo birati supružnika, nego i da mora preispitati vlastite motive. Ponekad ljudi traže partnera kako bi popravili svoj društveni položaj, popunili materijalnu prazninu ili zadovoljili tuđe ambicije. No brak nije sredstvo za kozmetičko popravljanje slike o sebi; on je zajednica koja zahtijeva iskrenost, odgovornost i zajednički rast.
Zato je korisno da se prije sklapanja braka postave pitanja: Da li ovu osobu biram zbog njene vjere i karaktera? Da li s njom mogu graditi kuću u kojoj će biti smirenosti i međusobnog uvažavanja? Da li ovaj izbor vodi Allahovom zadovoljstvu ili samo ljudskom odobravanju?
Na kraju, ova predaja podsjeća da Allah daje bereket tamo gdje čovjek pokaže iskrenost prema Njegovim principima. Sufjan ibn Ujejna je, slijedeći sunnet Poslanika, s.a.v.s., prije braka gledao u bogobojaznost i prihvatio mali mehr, pa mu je, kako je sam kazao, Allah u braku darovao ugled, imetak i vjeru.
To je snažna lekcija da ono što se traži radi Allaha često biva nadoknađeno na način koji čovjek nije ni očekivao. U tome leži ljepota islamskog pogleda na brak: ne u potrazi za prolaznim statusom, nego u izgradnji doma koji počiva na vjeri, skromnosti i bereketu.
Predaja koju bilježi hafiz El-Mizzi u Tehzibu-l-Kemalu ostaje korisna i za savremenog čitaoca, jer nas uči da nijedan brak ne treba počinjati površno. Ono što čovjek stavlja ispred sebe kao cilj, to će često doći i kao rezultat – bilo kao blagodat ili kao iskušenje. Zato je najbolji put onaj koji je usklađen s vjerom, skromnošću i iskrenom namjerom.
U tom slučaju brak ne postaje samo zajednički život dvoje ljudi, nego prostor u kojem se gradi porodica, čuva dostojanstvo i stiče Allahova milost.
