Nakon što je izvršila suicid, majka Sabira Avdusinović iz Gajske kod Zavidovića morala se iseliti iz kuće zbog sjećanja i svega što je podsjeća na kćerku.
„16. augusta 2024. godine napravila je suicid. Ne znam zašto, svaki dan se i ja pitam. Fakultetski je bila obrazovana. Živim dan za danom, odem na mezar. Gore, u Gornjem Selu, je ukopana i neki dan smo bile mama, ja i bratična. Imam puno slika u albumu, ne znam gdje je to sad, tamo su albumi. To je i razlog što sam izašla iz kuće i prešla kod majke. Ne mogu sama, a ne mogu ni u kući, ne mogu bez kuće, nema nje… Trebala je ona mene ukopati, ne ja nju. Ne daj Bože nikome“, kroz suze priča majka Sabira.
S nenom Zibom prisjeća se dana dok je bila živa. A za Zibu je jedna fotografija pokrenula lavinu suza.
„Ovdje je dolazila svaki dan, govorila je: ‘Hajde da se slikamo.’ I evo, sliku mi je dala i rekla: ‘Evo, da me možeš gledati.’ Bila je nešto posebno, drugačija je od ovih. Eto šta sam doživjela. Osmero nas je bilo, sve poslije rata umrlo jedno po jedno. Ja ostarjeh zadnja, a najviše sam od njih lošeg preživjela“, kroz jecaj govori nana Ziba.
Nakon što je izvršila suicid, majka Sabira Avdusinović iz Gajske kod Zavidovića morala se iseliti iz kuće zbog sjećanja i svega što je podsjeća na kćerku.
Bol za kćerkom i unukom ne prestaje. Ostaju fotografije, uspomene i praznina s kojom se svakodnevno pokušavaju nositi. Njihovu priču, koju smo emitovali prošle nedjelje u emisiji „Ispuni mi želju“, donosimo i u videu iznad teksta.
hayat
