Čanak o Mladiću, državnim počastima i političkim posljedicama za region
Smrt i najavljena sahrana pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića otvorile su u javnosti stara, ali nikada do kraja zatvorena pitanja o odnosu Srbije prema ratovima devedesetih, prema Bosni i Hercegovini, ali i prema vlastitoj prošlosti.
U tom kontekstu, političar Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak iznio je niz oštrih ocjena, tvrdeći da se iza ceremonijalnog odnosa prema Mladiću ne krije samo politički ukus jednog režima, nego i pokušaj da se ponovo oblikuje narativ o ratu, krivici i odgovornosti.
Čanak je, govoreći o atmosferi u Srbiji i dijelu regiona, naglasio da je već sama činjenica da se Mladić u javnom prostoru predstavlja kao ličnost vrijedna počasti duboko uvredljiva za žrtve i njihove porodice.
Po njegovom mišljenju, problem nije samo u pojedinačnim reakcijama, već u dugotrajnoj političkoj strategiji kojom se stvaraju paralelne stvarnosti: jedna u kojoj je Mladić pravosnažno osuđeni zločinac, i druga u kojoj se od njega pokušava napraviti simbol nacionalnog otpora. Takvo prepravljanje činjenica, upozorio je, posebno je opasno kada dolazi iz državnih struktura ili medija bliskih vlasti.
Jedna od centralnih tema njegovog istupa bila je tvrdnja vlasti u Beogradu da Srbija nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Čanak je tu tezu nazvao političkom mantrom koja je godinama služila za unutrašnju i vanjsku potrošnju, ali se, kako tvrdi, raspada pred elementarnom logikom i dostupnim činjenicama.
Istakao je da se ne može istovremeno tvrditi da Srbija nema nikakve veze s ratom u Bosni i Hercegovini, a potom s najvišim državnim počastima organizovati ispraćaj čovjeka koji je bio jedan od ključnih vojnih aktera tog rata. Upravo ta kontradikcija, prema njegovim riječima, ruši službeni narativ i otvara prostor za ozbiljna međunarodna pitanja.
Veza sa Beogradom i pitanje finansiranja rata
Posebno je naglasio finansijsku i institucionalnu povezanost Mladićeve vojske sa Srbijom. Prema njegovom tumačenju, nije presudno samo gdje je Mladić rođen ili gdje je živio, već i to ko je godinama plaćao ljude koji su bili dio sistema pod njegovom komandom.
Čanak je podsjetio da je vojna i logistička podrška iz Beograda bila ključna za održavanje tog aparata, tvrdeći da su Mladić i njegovi oficiri bili dio šire organizacione strukture koja je funkcionisala uz pomoć institucija iz Srbije. Takve tvrdnje, kako je rekao, ne dopuštaju da se cijela priča predstavi kao “unutrašnja stvar” druge države.
U širem političkom smislu, Čanak smatra da je sahrana Mladića sa državnim počastima i simbolički dokaz da se Srbija nije do kraja odrekla politike devedesetih. Po njegovom mišljenju, problem nije samo u jednoj ceremoniji, nego u kontinuitetu poruka koje dolaze iz dijela srbijanskog političkog i medijskog prostora.
U toj slici, Ratko Mladić više nije samo pravni slučaj, nego se pretvara u politički instrument za mobilizaciju biračkog tijela, za proizvodnju nacionalnih emocija i za skretanje pažnje s realnih problema.
Čanak je naročito kritičan prema, kako kaže, paradoksalnom odnosu Srbije prema Evropskoj uniji i Rusiji. Prema njegovom mišljenju, vlast u Beogradu istovremeno želi evropske fondove, pregovarački napredak i formalno približavanje Uniji, ali istovremeno vodi politiku koja se trudi da ne naljuti Kremlj i ne naruši sliku o Srbiji kao osloncu ruskog uticaja na Balkanu.
Takvo balansiranje, ocijenio je, nije znak državničke mudrosti, nego duboke političke zbunjenosti i straha od jasnog geopolitičkog opredjeljenja. Jedna noga u Briselu, druga u propagandi iz Moskve, poručio je u suštini, ne može biti održiva strategija.
Mediji, murali i stvaranje mitova
Jedan od najupečatljivijih dijelova njegovog komentara odnosio se na medijsko i simboličko prikazivanje Mladića u Srbiji. Čanak je upozorio da su televizijski nastupi, intervjui i uključivanja u programe na kojima je Mladić godinama dobijao prostor stvorili atmosferu u kojoj se osuđeni zločinac počeo prikazivati gotovo kao narodna figura. To, po njemu, nije slučajna greška, već posljedica uređivačke politike koja je žmirkala pred moralnim i profesionalnim standardima.
U tom smislu je naglasio da bi takvi mediji morali snositi ozbiljne posljedice, jer su doprinosili normalizaciji nečega što je za svako demokratsko društvo neprihvatljivo.
Posebno je govorio o muralima i vizuelnoj kulturi koja prati glorifikaciju ratnih komandanata. Po njegovom viđenju, na zidovima se ne prikazuje stvarni čovjek, nego stvorena slika, gotovo stripovski heroj, sa vojničkim pozdravom, simbolima moći i lažnom aurom dostojanstva. Čanak smatra da je to dio šire estetizacije nasilja, u kojoj se brutalnost prikriva stilizovanim prikazom muškosti, snage i “časti”.
Međutim, iza te slike, kako kaže, stoji ideologija koja je nanijela nesagledivu štetu i Srbima i nesrbima širom regiona.
U tom okviru upozorio je i na opasnost da mlađe generacije, koje rat nisu lično doživjele, preuzmu takve simbole kao dio vlastitog identiteta. Ako se istorija predstavlja kroz mural, slogan i propagandni kadar, bez konteksta i bez činjenica, onda se, prema njegovim riječima, od zločina pravi mit, a od zločinca uzor. To je dugoročno opasnije od same dnevne politike, jer oblikuje pamćenje i vrijednosni sistem budućih generacija.
Političke posljedice za Bosnu i Hercegovinu
Čanak je u svom istupu otišao i korak dalje, tvrdeći da bi najavljena sahrana mogla imati ozbiljne pravne i političke posljedice za Srbiju na međunarodnom planu. Prema njegovom mišljenju, ako država koja zvanično tvrdi da nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini organizuje sahranu presuđenog ratnog zločinca uz sve državne počasti, tada Bosna i Hercegovina dobija dodatne argumente da pokrene pravne postupke i traži ratnu odštetu.
Drugim riječima, simbolički čin može postati pravni dokaz, a politička predstava materijalni teret.
Također je odbacio ideju da Srbija ima bilo kakvo pravo da prema osobi iz druge države postupa kao prema domaćem državnom simbolu. Upitao je zašto bi, po toj logici, Srbija organizovala ispraćaj nekog ratnog zločinca iz Mađarske, Bugarske ili bilo koje druge zemlje, samo zato što je on to navodno želio. Time je želio naglasiti osnovno načelo suvereniteta: državni protokol nije sredstvo za reinterpretaciju tuđih ratova i tuđe historije.
Govoreći o širem regionalnom kontekstu, Čanak je ocijenio da je projekt Velike Srbije historijski poražen, ali da njegovi ideološki ostaci i dalje žive kroz političke poruke, prijetnje i povremene krizne tačke. Posebno je spomenuo Milorada Dodika i stalne prijetnje o osamostaljenju, tvrdeći da takva retorika zanemaruje jednu jednostavnu činjenicu: Republika Srpska postoji unutar Bosne i Hercegovine, a ne kao zamjena za nju.
Po njegovom mišljenju, svaki pokušaj prekrajanja tog poretka vraća region u ciklus nestabilnosti koji je već jednom platio strašnu cijenu.
Na kraju, Čanak je Ratka Mladića opisao kao trajnu sramotu i mrlju koja će ostati upisana u kolektivno pamćenje Srbije, ali i cijelog prostora bivše Jugoslavije. Njegova poruka nije bila samo moralna osuda, već i upozorenje da društva koja ne razgraniče činjenice od mita, pravdu od propagande i žrtvu od agresora, ostaju zarobljena u vlastitim zabludama.
U tom smislu, priča o Mladiću za njega nije završena s jednom sahranom, nego tek počinje kao novo pitanje odgovornosti, sjećanja i odnosa prema prošlosti.
