Ratni zločinac kao “heroj” na ulazu u Rogaticu: rana koja i dalje dijeli društvo i vrijeđa žrtve
Na magistralnom putu na ulazu u Rogaticu, iz pravca Goražda, postavljen je bilbord s fotografijom pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i porukom “Slava ti generale” uz oznaku Vojske Republike Srpske. Takva poruka, osim što predstavlja otvorenu glorifikaciju osuđenog zločinca, dodatno produbljuje bol porodicama žrtava koje već decenijama traže istinu, pravdu i posmrtne ostatke svojih najmilijih.
U gradu u kojem su počinjeni teški zločini nad bošnjačkim stanovništvom, ovakav prizor za mnoge nije samo provokacija, nego i nastavak nasilja drugim sredstvima.
Posebno je uznemirujuće što se slike Ratka Mladića mogu vidjeti i u drugim dijelovima Rogatice, iako su sudovi već utvrdili ključne činjenice o sistematskom progonu, prisilnom premještanju i masovnim zločinima počinjenim nad civilnim stanovništvom. U vremenu kada se društva trebaju suočavati s prošlošću, ovakve poruke šalju suprotnu poruku: da je nekažnjivost ili veličanje zločina prihvatljivo.
Za preživjele i porodice ubijenih to znači novu traumu, ali i podsjetnik da borba za dostojanstvo žrtava nije završena.
Prema sudski utvrđenim činjenicama, tokom rata je iz Rogatice protjeran veliki broj Bošnjaka, a hiljade ljudi napustile su svoje domove pod pritiskom nasilja, prijetnji i straha. Civili su bili zatvarani u više zatočeničkih objekata, među kojima su posebno poznati srednja škola “Veljko Vlahović” i lokalitet “Rasadnik”. Ova mjesta danas su simboli patnje, jer su u njima ljudi premlaćivani, mučeni, seksualno zlostavljani i ubijani.
Ono što dodatno šokira jeste činjenica da su među zatočenima bila i djeca, te da su pojedini muškarci odvođeni iz objekata i likvidirani bez ikakve mogućnosti odbrane.
Zatvoreništvo, zlostavljanje i ubistva civila
U srednjoj školi “Veljko Vlahović” bilo je zatočeno i do 1.100 rogatičkih Bošnjaka, prema podacima koji su kroz postupke i svjedočenja potvrđeni pred pravosuđem. Takvi podaci nisu samo statistika, nego svjedočanstvo o sistemu koji je bio usmjeren protiv civilnog stanovništva. Ljudi su držani u nehumanim uslovima, bez osnovnih higijenskih i životnih potrepština, izloženi batinanju, ponižavanju i teroru.
Mnoge porodice nikada nisu dobile potpune informacije o sudbini svojih članova, što dodatno pojačava osjećaj nepravde i dugotrajnog bola.
Ni “Rasadnik” nije bio samo mjesto zatočenja, nego i prostor u kojem su zatočenici trpjeli prisilni rad, fizičko zlostavljanje i ubistva. Jedan od najtežih zločina desio se 15. augusta 1992. godine, kada su iz tog objekta izvedeni bošnjački civili. Prema sudski utvrđenim činjenicama, tada su ubijena 24 Bošnjaka, među njima i četiri maloljetnika.
Takvi podaci pokazuju brutalnost zločina i činjenicu da žrtve nisu bili samo odrasli muškarci nego i djeca, što ovaj zločin čini još strašnijim i moralno i pravno.
Važno je naglasiti da sudski utvrđene činjenice o ovim događajima ne ostavljaju prostor za relativizaciju ili negiranje. One govore o planskom nasilju, o strukturi koja je bila usmjerena na uništenje zajednice i o mehanizmima kojima se pokušavalo promijeniti etnička slika područja. U takvom kontekstu, bilo kakvo slavljenje osoba koje su osuđene za ratne zločine predstavlja direktno ponižavanje žrtava i negiranje njihove patnje.
Zbog toga poruke istaknute u Rogatici izazivaju opravdanu osudu i zabrinutost širom Bosne i Hercegovine.
Porodice nestalih i dalje čekaju odgovor
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, na području Rogatice ekshumirane su 435 žrtve, dok se još uvijek traga za oko 300 nestalih osoba. Ove brojke govore o razmjerama tragedije, ali i o dugom i bolnom procesu kroz koji prolaze porodice.
Za mnoge od njih potraga ne znači samo traženje kostiju, nego traženje potvrde da su njihovi najmiliji zaista ubijeni, gdje su posljednji put viđeni i ko je odgovoran za njihovu sudbinu. Godinama odlaze u institucije, daju krv za DNK analize i obilaze mjesta ekshumacija s nadom da će pronaći makar dio posmrtnih ostataka.
U Bosni i Hercegovini je potraga za nestalima jedan od najtežih poslijeratnih procesa, jer svaka neidentifikovana kost znači novu neizvjesnost za porodicu. Mnogi roditelji, supružnici i djeca umrli su ne dočekavši da ukopaju svoje najmilije. Zato svaki pronađeni posmrtni ostatak ima ogromnu emotivnu i društvenu vrijednost. On porodici vraća ime, grob i mjesto sjećanja, a zajednici šalje poruku da zločin, iako dugo skrivan, ne može ostati zauvijek zakopan.
Upravo zbog toga, javno veličanje ratnih zločinaca predstavlja uvredu ne samo za preživjele, nego i za cijelo društvo koje se pokušava graditi na istini i poštovanju prema žrtvama. Kada se na javnim površinama ističu poruke podrške osuđenim zločincima, to nije pitanje političkog ukusa, nego civilizacijskog odnosa prema prošlosti. Takvi potezi šire strah, ponižavaju žrtve i potiču nove podjele, umjesto da ohrabruju suočavanje s činjenicama i kulturu sjećanja.
Rogatica je danas mjesto gdje se sudaraju sjećanje i negiranje, bol i provokacija, pravosnažno utvrđene činjenice i poruke koje ih pokušavaju izbrisati. Zbog toga je važno da institucije, javnost i međunarodna zajednica prepoznaju težinu ovakvih postupaka. Poštovanje prema žrtvama ne može biti selektivno, niti se može graditi na slavljenju onih koji su osuđeni za najteže zločine.
Dok porodice još traže svoje najmilije, svako javno veličanje ratnih zločinaca ostaje podsjetnik da borba za dostojanstvo, istinu i pravdu u Bosni i Hercegovini i dalje traje.
Ovaj slučaj ponovo otvara i šire pitanje odgovornosti društva prema kulturi pamćenja. Ako se na mjestima stradanja dopuštaju poruke koje glorificiraju nasilje, onda se žrtvama uskraćuje elementarno pravo na pijetet, a budućim generacijama šalje opasna poruka da su zločin i heroizacija zločina prihvatljivi. Zato je važno da se javni prostor očisti od simbola koji vrijeđaju žrtve i da se umjesto toga njeguje sjećanje zasnovano na činjenicama, pravdi i ljudskom dostojanstvu.
