Stevandićev istup nakon sahrane Ratka Mladića ponovo otvorio pitanje odnosa prema žrtvama i presudama
Nedavna sahrana Ratka Mladića, osuđenog za genocid i druge teške ratne zločine, uz državne počasti u Beogradu izazvala je snažne reakcije u Bosni i Hercegovini, regiji i šire. Dok su brojni zvaničnici, organizacije za ljudska prava i građani isticali da takav čin predstavlja duboko vrijeđanje žrtava i negiranje sudski utvrđenih činjenica, iz političkih krugova u Republici Srpskoj stigli su novi komentari koji su dodatno zaoštrili ionako napetu atmosferu.
Među njima se posebno izdvojio predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić, čiji je nastup na društvenim mrežama izazvao nove kontroverze i osude.
Stevandić je, reagujući na val kritika zbog veličanja osobe pravosnažno osuđene za genocid u Srebrenici, poruke građana i javnosti nazvao “histerijom”, čime je dodatno produbio podjele i pokazao da politički govor o ratnom nasljeđu u BiH i dalje ostaje zarobljen u logici uvreda, prijetnji i međusobnog optuživanja.
Takav rječnik nije novost u domaćem političkom prostoru, ali u slučaju javnih funkcionera on ima posebnu težinu, jer oblikuje društvenu klimu i šalje poruke o tome šta se u javnosti smatra prihvatljivim, a šta ne.
U svom istupu Stevandić je otišao i korak dalje, koristeći retoriku koja je mnogima zazvučala kao otvorena provokacija. U objavi na društvenoj mreži poručio je kritičarima da se “junače po mrežama”, da “ne foliraju ljude za prljave glasove” i da “kreću”, uz dodatne uvrede i aluzije na fizičke obračune.
Posebno je problematično što se takva poruka ne može posmatrati samo kao lični ispad, već i kao dio šireg obrasca političkog djelovanja u kojem se svaki ozbiljan razgovor o odgovornosti i historijskim činjenicama pretvara u nadmetanje u prijetnjama i nacionalističkom nadglašavanju.
Vrijedi podsjetiti da je Ratko Mladić međunarodno osuđen pred Haškim tribunalom, a presude koje su donesene protiv njega nisu političke interpretacije, nego rezultat dugog i složenog pravosudnog procesa u kojem su utvrđene činjenice o ratnim zločinima, opsadi Sarajeva, ubistvima civila i genocidu u Srebrenici. Upravo zbog toga je svako državno ili institucionalno odavanje počasti takvoj ličnosti doživljeno kao relativizacija zločina i ponižavanje preživjelih i porodica žrtava.
U Bosni i Hercegovini, gdje posljedice rata i dalje snažno oblikuju svakodnevicu, ovakvi postupci nisu samo simbolički činovi, već direktan udar na napore da se izgradi makar minimalno povjerenje među zajednicama.
Reakcije na Stevandićevu objavu nisu došle samo iz Federacije BiH, već i iz dijela međunarodne javnosti koja već godinama upozorava da političari u Bosni i Hercegovini, posebno oni na funkcijama, imaju odgovornost da smiruju tenzije, a ne da ih raspiruju.
Evropska unija i Sjedinjene Američke Države u više navrata su naglašavale da veličanje ratnih zločinaca, negiranje genocida i prijeteća retorika nisu kompatibilni s evropskim vrijednostima, niti s osnovnim standardima demokratske političke komunikacije. Zato je ovakav nastup u javnosti dočekan kao još jedan znak da su neki politički akteri spremni ignorisati upozorenja zarad kratkoročnog političkog efekta i mobilizacije vlastitog biračkog tijela.
Posebno zabrinjava činjenica da se ovakve poruke sve češće plasiraju upravo preko društvenih mreža, gdje se političari obraćaju direktno publici bez ikakvog filtera i bez obaveze da argumentuju stavove. Na taj način se javni diskurs dodatno grubo pojednostavljuje: umjesto rasprave o odgovornosti institucija, odnosu prema žrtvama ili poštivanju međunarodnog prava, građani dobijaju niz uvreda, prijetnji i nacionalnih parola.
Takvo ponašanje je dugoročno štetno, jer normalizira agresivan govor i podstiče atmosferu u kojoj se politički protivnici ne doživljavaju kao sagovornici nego kao neprijatelji.
Širi politički kontekst: zašto su ovakve poruke opasne
Da bi se razumjela težina Stevandićevog nastupa, potrebno je sagledati širi politički kontekst u kojem se on dogodio. Bosna i Hercegovina već godinama živi u stanju trajne političke blokade, uz česte incidente koji se odnose na historijsko pamćenje, ratnu odgovornost i različita tumačenja prošlosti.
Kada visoki političari javno vrijeđaju građane koji osuđuju veličanje ratnih zločinaca, oni ne samo da negiraju moralni osjećaj velikog dijela društva, nego i obesmišljavaju napore onih koji pokušavaju graditi kulturu sjećanja zasnovanu na činjenicama i poštovanju prema žrtvama.
U praksi, takva retorika ima nekoliko posljedica. Prvo, ona produbljuje nepovjerenje između etničkih i političkih blokova. Drugo, šalje poruku mladim generacijama da je vrijeđanje i prijetnja prihvatljiv oblik javnog nastupa. Treće, udaljava BiH od evropskih integracija, jer zemlje koje teže članstvu u Evropskoj uniji moraju pokazati sposobnost suočavanja s prošlošću, poštivanja sudskih presuda i zaštite ljudskog dostojanstva.
Kada se umjesto toga u javni prostor ubacuju nacionalističke parole, taj put postaje još teži i sporiji.
Važno je napomenuti i da se svaki ovakav slučaj ne tiče samo jednog političara ili jedne objave. On govori o stanju političke kulture, o odnosu prema institucijama i o spremnosti društva da prepozna granicu između legitimnog političkog stava i opasnog huškanja. Javne funkcije nose odgovornost, a ta odgovornost podrazumijeva i obavezu da se ne vrijeđaju žrtve, da se ne prijeti građanima i da se ne relativizuju sudski utvrđeni zločini.
Bez toga nema ni ozbiljnog dijaloga, ni stabilnosti, ni povjerenja.
U konačnici, reakcija Nenada Stevandića nakon sahrane Ratka Mladića još jednom je pokazala koliko je prostor javne komunikacije u Bosni i Hercegovini opterećen ratnim nasljeđem i političkom manipulacijom emocijama. Umjesto smirivanja tenzija i poštivanja bola žrtava, dobili smo novu rundu uvreda i prkošenja.
A dok političari nastavljaju voditi svoje bitke kroz provokacije na društvenim mrežama, društvo ostaje zarobljeno između prošlosti koju nije do kraja procesuiralo i budućnosti kojoj se teško približava bez istinskog poštovanja prema istini, pravdi i ljudskom dostojanstvu.
U takvom ambijentu, svaka odgovorna javna reakcija ima posebnu vrijednost. Zato je važno insistirati na tome da se zločini nazivaju pravim imenom, da se presude poštuju i da se žrtvama ne nanosi dodatna bol političkim spektaklima. To nije pitanje političkog opredjeljenja, nego minimum civilizacijskog standarda. Upravo tu se pokazuje razlika između društva koje želi ići naprijed i društva koje stalno vraća sebe u najgore obrasce prošlosti.
