Zdenko Lučić: Kladionice ne smiju imati povlašten položaj u Bosni i Hercegovini
Kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Zdenko Lučić otvorio je jedno od najosjetljivijih pitanja u domaćoj javnosti – ulogu kladionica, njihov poreski položaj i šire društvene posljedice koje kockanje ostavlja na porodice, mlade i kompletno okruženje. U njegovom nastupu naglašeno je da se ne radi samo o fiskalnom pitanju, nego o načinu na koji država definiše vlastite vrijednosti i prioritetе.
Prema Lučiću, Bosna i Hercegovina ne može govoriti o pravednosti dok, kako ističe, mali poslovni subjekti uredno izmiruju obaveze, a industrija igara na sreću uživa posebne pogodnosti i prostor za djelovanje koji drugima nije dostupan.
Lučić smatra da je poreska jednakost temelj svakog ozbiljnog društva i da zakoni moraju važiti jednako za sve privredne subjekte, bez izuzetaka i privilegovanih sektora. U njegovom obrazloženju, problem nije samo u iznosu poreza koji kladionice plaćaju, nego u principu koji država šalje građanima: ako se jedni tretiraju strože, a drugi imaju sistemske olakšice, tada se ruši povjerenje u institucije i stvara osjećaj nepravde.
Upravo zbog toga, kako navodi, pitanje kladionica nije tema koja se može svesti na administrativnu raspravu, već na pitanje javnog interesa i jednakosti pred zakonom.
Posebno je naglasio da ga daleko više od samog novca zabrinjava zdravstvena i društvena šteta koju kockanje ostavlja iza sebe. Ovisnost o igrama na sreću, prema njegovim riječima, nije izolovan problem pojedinca, nego pojava koja pogađa čitave porodice. Ona može dovesti do gubitka ušteđevine, narušenih porodičnih odnosa, psihološkog pritiska, pa čak i dugova iz kojih se ljudi teško izvlače.
Lučić je podsjetio da se ovisnost često razvija tiho, bez dramatičnih signala na početku, ali s vremenom može prerasti u ozbiljan socijalni i mentalni teret za cijelu zajednicu.
U tom kontekstu, posebno je upozorio na prisustvo kladionica u blizini obrazovnih institucija i svakodnevni utjecaj koji takvo okruženje može imati na djecu i mlade. Prema njegovom mišljenju, svaka nova kladionica pored škole nije samo poslovni objekt, nego poruka da je kocka društveno prihvatljiva i normalizovana. Takva slika, tvrdi on, dugoročno mijenja navike i percepciju mladih, koji odrastaju uz stalnu izloženost reklamama, simbolima i obećanjima lake zarade.
Za njega je to pitanje prevencije, a ne tek pitanje tržišta.
Lučić je dodatno istakao da društvo mora ozbiljno razmisliti o tome kakve obrasce ponašanja nagrađuje i kakvu poruku šalje vlastitim građanima. Ako se uspjeh sve više mjeri profitom ostvarenim na tuđoj slabosti, nesigurnosti ili ovisnosti, onda, kako kaže, društvo gubi moralni kompas. U takvom sistemu, upozorava, patnja pojedinca postaje poslovna prilika, a to je, prema njegovom uvjerenju, nešto što nijedna odgovorna država ne bi smjela tolerisati.
Zbog toga traži da se u prvi plan stave dostojanstvo, zdravlje i sigurnost građana, a ne interesi privatnog profita.
Kako bi dodatno ilustrirao razmjere problema, Lučić je opisao svakodnevne prizore koji, prema njegovim riječima, ne smiju postati normalni. Naveo je primjer majke koja s maloljetnim djetetom provodi vrijeme čekajući ishod na ekranu, kao i slučaj kada roditelj šalje maloljetnog sina da uplati listić. Takve situacije, poručuje, pokazuju koliko je granica između zabave i destruktivne navike tanka, posebno kada su u pitanju mlađe generacije.
On smatra da se o zaštiti djece ne može govoriti samo deklarativno, nego kroz konkretne mjere koje smanjuju izloženost rizičnim sadržajima.
U širem političkom i društvenom smislu, njegova poruka odražava rastuće nezadovoljstvo dijela javnosti zbog načina na koji su uređene oblasti koje donose veliku zaradu, ali i veliku društvenu cijenu. Kladioničarski sektor, kao i druge industrije povezane s visokom potrošnjom i rizičnim ponašanjem, često se nalazi u središtu rasprava o porezima, regulaciji, reklamiranju i odgovornosti prema zajednici.
Lučićevo obraćanje smješta ovu temu upravo u taj okvir, sugerišući da država mora biti aktivnija u zaštiti javnog interesa, a ne samo u pasivnom ubiranju prihoda.
Istovremeno, njegovi stavovi otvaraju i pitanje koliko su institucije spremne da uvedu jasnija pravila za sektor igara na sreću, od poreznih obaveza do ograničenja oglašavanja i distance od škola, sportskih terena i mjesta na kojima borave djeca. U mnogim evropskim državama takve mjere već postoje kao dio šire politike javnog zdravlja i socijalne zaštite.
Lučićev stav ide u pravcu slične logike: ako država ima obavezu da štiti građane od štetnih posljedica određenih industrija, onda to mora činiti dosljedno i bez izuzetaka. To, prema njegovom mišljenju, nije udar na slobodno tržište, već korekcija sistema koji je predugo tolerisao nejednak tretman.
Na kraju, Lučić je svoje poruke sveo na jedno temeljno pitanje: kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo ostaviti budućim generacijama? Da li je to država u kojoj su privatni interesi jači od javnog dobra, ili zemlja u kojoj se zakon primjenjuje jednako, a zdravlje i sigurnost ljudi stavljaju ispred brzog profita? Upravo u tom pitanju, smatra on, ogleda se suština političke odgovornosti.
Njegov istup pokazuje da rasprava o kladionicama nije samo ekonomsko nego i duboko etičko pitanje, jer se tiče društva koje želi graditi otpornije, pravednije i humanije odnose prema vlastitim građanima.
