Firma “Digitalni ozon” i mreža javnih ugovora: kako mala kompanija izraste u velikog dobavljača institucija
Priča o firmi “Digitalni ozon”, koju vodi Nikola Kukrić, sin ratnog zločinca Ratka Mladića, otvara niz pitanja o tome kako se u Bosni i Hercegovini dodjeljuju javni poslovi, ko ih dobija i po kojim kriterijima. Prema podacima koji su dostupni kroz tenderske ugovore i javne evidencije, ova kompanija je za svega šest godina ostvarila prihod od 4.537.534 KM, i to sa samo jednim prijavljenim zaposlenim radnikom.
Takav poslovni model, u kojem jedna osoba formalno nosi čitav operativni teret firme, a istovremeno se ostvaruju milionski prihodi, izaziva ozbiljnu pažnju stručne javnosti, naročito kada su kupci uglavnom budžetske institucije.
Prema dostupnim informacijama, “Digitalni ozon” se profilisao kao dobavljač raznovrsne informatičke i tehničke opreme, softverskih rješenja, servera, računara, štampača, aplikacija i usluga održavanja sistema. Takve firme nisu nepoznanica na tržištu javnih nabavki, ali problem nastaje kada se iz godine u godinu vidi isti obrazac: institucije povjeravaju poslove kompanijama koje su bliske političkim centrima moći, dok je konkurencija često slaba, formalna ili unaprijed obesmišljena.
U takvom ambijentu javni tenderi prestaju biti mehanizam za dobijanje najbolje ponude, a postaju kanal za preraspodjelu novca iz budžeta.
Posebno je zanimljiv odnos ove firme s institucijama na državnom nivou. Među onima koje su joj povjerile poslove nalazi se i Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK), institucija koja upravlja važnim segmentima telekomunikacija, radiodifuzije i medija. Na njenom čelu je Draško Milinović, kadar koji se dugo dovodi u vezu sa SNSD-om i političkim strukturama u Republici Srpskoj.
U javnosti se već ranije govorilo o kadrovskom umrežavanju u ovoj agenciji, gdje su na različite pozicije postavljane osobe bliske političkim elitama. Među njima je i Aleksandra Košarac, supruga ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staše Košarca, koji je javno zahvaljivao Ratku Mladiću na “hrabrosti i snazi”. Taj politički i simbolički kontekst dodatno objašnjava zašto su pojedine firme u stanju da dugoročno opstaju na javnim poslovima.
RAK je sa “Digitalnim ozonom” zaključio više ugovora, a posebno je zanimljiv postupak u kojem je održavanje softvera podijeljeno u tri odvojena lota. Takva praksa sama po sebi nije nezakonita, ali u javnosti često izaziva sumnju jer može pogodovati unaprijed odabranom ponuđaču. Tri ugovora potpisana su 24. marta ove godine, a vrijednosti su iznosile 24.570 KM, 13.748 KM i 13.806 KM s PDV-om.
Na dokumentima se nalazio potpis direktora Nikole Kukrića, što potvrđuje da firma aktivno učestvuje u poslovima koji se tiču održavanja softverskih sistema i administracije podataka.
Jedan od najzanimljivijih aspekata ovih poslova odnosi se na vrstu usluga koje se nabavljaju. Kada institucije kupuju softver za praćenje sredstava, inventara, fakturisanja, naplate ili upravljanje bazama podataka, riječ je o poslovima koji imaju dugoročan značaj za kontrolu finansija, evidencija i svakodnevnog rada institucija. Upravo zato su ovakve nabavke osjetljive: ko kontroliše softver, često indirektno dobija uvid u tokove podataka, organizaciju rada i unutrašnje procese.
U vremenu digitalizacije, to znači da vlasnici takvih ugovora ne prodaju samo program ili opremu, već i pristup infrastrukturi koja može biti vrlo važna za institucije i njihove korisnike.
Među institucijama koje su poslovale s ovom firmom nalazi se i Sveučilište u Mostaru. Na osnovu konkurentskog zahtjeva, “Digitalni ozon” je ponudio rješenje za sistem navigacije za praćenje stoke i komunikacijsku infrastrukturu za potrebe Agronomskog i prehrambeno-tehnološkog fakulteta. Taj posao vrijedan 14.859 KM zaključen je 29. aprila 2025. godine. Već nakon toga uslijedio je novi ugovor, ovoga puta za dizajniranje nove funkcionalnosti GPS ogrlice i web aplikacije za iste potrebe.
Ugovor od 18.133 KM potpisan je 18. jula iste godine. Ovakav niz poslova pokazuje da firma nije prisutna samo u klasičnim administrativnim nabavkama, nego i u specifičnim tehničkim i akademskim projektima koji zahtijevaju prilagođena softverska rješenja.
Ni Univerzitet u Tuzli nije izuzet iz ove mreže ugovora. Tamo je “Digitalni ozon” dobio posao nabavke softvera za praćenje karijera studenata i alumnija u okviru projekta “Gender Equality in Academia and Research – GEAR”. Ugovor je potpisan 3. aprila 2025. godine, a građani su ga platili 6.435 KM.
Na prvi pogled riječ je o projektu koji ima obrazovni i istraživački karakter, ali šira slika pokazuje da se i u akademskim ustanovama često javlja potreba za uslugama malog broja provjerenih dobavljača, što dodatno smanjuje prostor za transparentnu konkurenciju.
Najveći iznosi ipak dolaze iz Republike Srpske, gdje su pojedine institucije postale izuzetno važni klijenti ove kompanije. Entitetski Zavod za zapošljavanje, sa sjedištem na Palama, prednjači po vrijednosti ugovora: na deset poslova ukupna cifra iznosi 325.866 KM. Ovakav podatak govori da se “Digitalni ozon” nije zadržao na pojedinačnim i sporadičnim poslovima, nego je izgradio stabilan niz ugovora s javnim sektorom.
Pored toga, Univerzitet u Istočnom Sarajevu sarađivao je sa ovom firmom kroz šest poslova ukupne vrijednosti 144.091 KM s porezom. Na spisku klijenata nalaze se i Kinoteka RS, Biblioteka Istočno Sarajevo, Sportsko-rekreativni centar Slavija i Opština Višegrad, što pokazuje razuđenost poslovne mreže i njeno oslanjanje na javni sektor.
Ovakav poslovni profil nemoguće je posmatrati samo kao tehničku priču o softveru i opremi. U pozadini se nalazi širi problem: u BiH je javna nabavka često prostor u kojem se prepliću politika, lične veze, institucionalna lojalnost i slaba kontrola trošenja novca.
Kada jedna firma s jednim zaposlenim tokom nekoliko godina prikupi više miliona maraka iz javnih budžeta, prirodno je pitati se da li su svi tenderi bili stvarno konkurentni, koliko je tržište bilo otvoreno i da li su institucije štitile javni interes ili određene poslovne krugove.
Posebnu težinu ovim pitanjima daje i činjenica da je riječ o firmi povezanoj s porodicom ratnog zločinca, što dodatno pojačava moralnu i društvenu osjetljivost cijelog slučaja.
Na kraju, slučaj “Digitalnog ozona” pokazuje da javne nabavke u BiH nisu samo administrativni postupci nego i ogledalo političkog sistema. Kroz njih se vidi ko ima pristup institucijama, ko dobija povjerenje države i pod kojim uslovima se novac poreznih obveznika slijeva u privatne firme. Zato je važno da ovakvi podaci budu javno dostupni, detaljno provjereni i kritički analizirani.
Tek tada se može razumjeti koliko je široka mreža odnosa koja stoji iza jednog naizgled običnog IT ugovora i zašto je transparentnost u ovom sektoru jedan od ključnih uslova za odgovorno upravljanje javnim novcem.
