Hajrudin Omerović iz Milića: Povratak na zemlju prije penzije i život od vlastitog rada
Priče o povratku iz dijaspore u Bosnu i Hercegovinu najčešće se vežu za trenutak kada ljudi završe radni vijek i požele mirniju starost u zavičaju. Međutim, slučaj Hajrudina Omerovića iz Milića pokazuje da povratak ne mora čekati penziju. Nakon godina provedenih u Švicarskoj, on je odlučio da se vrati ranije, dok još ima snage, volje i energije da izgradi novi početak.
Umjesto sigurnosti koju donosi život u inostranstvu, odabrao je put koji traži više truda, ali i donosi dublji osjećaj smisla.
Njegova odluka nije bila impulsivna niti romantizirana. Hajrudin je dobro znao da povratak u Bosnu i Hercegovinu znači suočavanje s brojnim izazovima: od obrade zemlje, preko organizacije proizvodnje, do pronalaska tržišta za ono što se proizvede. Ipak, upravo je u tome vidio priliku.
Dok su mnogi razmišljali o tome kako da u Švicarskoj provedu još nekoliko godina i tek onda se vrate, on je procijenio da je bolje krenuti ranije i postepeno stvarati nešto trajno. Takav pristup mu je omogućio da povratak ne bude samo emotivni čin, nego i konkretan životni projekat.
Danas Hajrudin obrađuje oko 150 duluma zemlje, što je za jedno porodično imanje ozbiljna površina i veliki svakodnevni zadatak. Na toj zemlji uzgaja različite vrste voća, među kojima se posebno ističu šljive, jabuke i kruške. Uz voćarstvo, bavi se i uzgojem ovaca i koza, pa se njegovo imanje razvilo u mali, ali funkcionalan poljoprivredni sistem. Takav način rada traži stalnu posvećenost, jer se poslovi na zemlji ne mogu odgađati.
Svaka sezona donosi nove obaveze, a uspjeh zavisi od discipline, iskustva i spremnosti da se radi od jutra do mraka.
Ono što Hajrudinovu priču čini posebno zanimljivom jeste činjenica da se nije zadovoljio samo ličnim povratkom i porodičnim životom na selu. Njegova ideja je bila da iz vlastitog rada stvori nešto što će imati širi značaj za lokalnu zajednicu. Zato je zajedno s drugim ljudima pokrenuo poljoprivrednu zadrugu Bio Organik Podrinje, čiji je cilj uzgoj, prerada i proizvodnja domaće organske hrane.
U vremenu kada potrošači sve više traže kvalitetne i prirodne proizvode, ovakve inicijative postaju važne ne samo za jednu porodicu, nego i za čitav kraj.
U okviru zadruge, voće s vlastitih i okolnih imanja dobija novu vrijednost kroz preradu u sokove, pekmeze i sušeno voće. Na taj način sirovina ne završava samo kao sezonski proizvod na pijaci, nego postaje dugotrajniji i prepoznatljiviji artikl koji može stići do kupaca i izvan lokalne sredine. Poseban naglasak stavljen je na domaću proizvodnju i što prirodniji proces prerade, što odgovara rastućem interesovanju za organsku hranu i namirnice poznatog porijekla.
U takvom modelu ljudi ne kupuju samo proizvod, već i priču o porijeklu, radu i odnosu prema zemlji.
Hajrudin često naglašava da nije želio čekati penziju za povratak, jer smatra da je tada mnogo teže iz početka graditi bilo kakav novi životni projekat. Po njegovom mišljenju, čovjek treba doći onda kada još može raditi, učiti i podnijeti napor.
Takav stav posebno je važan za razumijevanje povratničke stvarnosti u Bosni i Hercegovini, gdje mnogi ljudi nakon decenija rada u inostranstvu žele mir, ali se istovremeno suoče s činjenicom da su godine i zdravlje prepreka za veće planove. On je, kako kaže, želio doći ranije kako bi mogao doprinositi svom kraju i iza sebe ostaviti nešto konkretno, a ne samo uspomene.
Njegova životna priča govori i o promjeni odnosa prema poslu, novcu i stresu. U Švicarskoj je radio poslove koje su mnogi izbjegavali, kao i veliki broj ljudi iz BiH koji su tamo odlazili u potrazi za boljim primanjima. Tamošnji život često donosi finansijsku sigurnost, ali i ritam koji ostavlja malo prostora za porodicu, prirodu i lični mir.
Hajrudin danas, međutim, ističe da mu vlastita zemlja donosi nešto što se novcem ne može kupiti. Zato je njegova rečenica, „Nema te ustanove ni te terapije koja može zamijeniti ovo ovdje“, postala snažna poruka o iscjeljujućoj moći rada na otvorenom, života u prirodi i osjećaja da čovjek pripada mjestu na kojem je odrastao.
Takve izjave imaju i šire značenje, jer se u posljednjim godinama sve češće govori o povratku prirodi, zdravijem načinu života i potrebi da se smanji udaljenost između čovjeka i hrane koju jede. Hajrudinov primjer pokazuje da poljoprivreda ne mora biti shvaćena kao posao rezervisan samo za one koji nisu imali druge opcije. Naprotiv, ona može biti ozbiljan izbor, poslovni model i način života.
Kada je organizovana, kada se poveže s preradom i tržištem, poljoprivreda može postati oslonac lokalne ekonomije, ali i izvor ličnog zadovoljstva.
Važan dio njegove priče je i poruka mlađim generacijama. U vremenu kada mnogi mladi napuštaju sela i male sredine u potrazi za boljim prilikama, Hajrudin pokazuje da se i u rodnom kraju može graditi dostojanstven život. To ne znači da je put lak ili da je dovoljno samo vratiti se. Potrebni su rad, vizija, upornost i spremnost na rizik.
Ali upravo takvi primjeri mogu mijenjati percepciju o tome šta znači uspjeti. Uspjeh nije uvijek samo visoka plata ili posao u inostranstvu; nekad je uspjeh i to da čovjek pronađe mir, svrhu i smisao u radu koji ostavlja trag.
Priča Hajrudina Omerovića iz Milića zato nije samo priča o jednom povratniku. To je priča o odluci da se život ne odgađa, o hrabrosti da se sigurnost zamijeni stvaranjem i o vjeri da se na bosanskoj zemlji može živjeti od vlastitog rada. Njegov primjer podsjeća da domovina nije samo mjesto iz kojeg se odlazi, nego i prostor u koji se može vratiti prije nego što nestanu snaga i volja.
U tome je, možda, i najveća vrijednost njegovog izbora: pokazao je da povratak može biti početak, a ne kraj.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
