Bakir Izetbegović zaoštrio kritike: javni dug, penzije i pitanje ekonomske održivosti Bosne i Hercegovine
Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović ponovo je otvorio jednu od najosjetljivijih političko-ekonomskih tema u Bosni i Hercegovini – pitanje javnog zaduživanja i načina na koji vlast upravlja državnim i entitetskim finansijama. Njegove poruke bile su oštre i direktne, a fokus su bile odluke koje, prema njegovom tumačenju, vode zemlju u sve dublju dužničku zavisnost.
Izetbegović je tvrdio da je aktuelna vlast u proteklom periodu povećala dug za oko 4,5 milijarde konvertibilnih maraka, ocjenjujući da takav pristup dugoročno ne donosi razvoj, nego samo odgađa suočavanje sa stvarnim problemima budžeta.
U njegovoj izjavi posebno je odjeknula tvrdnja da bez tog zaduživanja, kako kaže, ne bi bilo moguće isplatiti ni penzije. Time je, zapravo, otvorio pitanje koliko je finansijski sistem u Bosni i Hercegovini oslonjen na nova zaduženja umjesto na stabilne prihode, rast ekonomije i širenje poreske baze.
Ovakve poruke imaju snažan politički efekat, ali ujedno podsjećaju i na strukturalne slabosti domaće ekonomije, koja već godinama zavisi od kombinacije poreza, doprinosa, transfera i povremenih kreditnih aranžmana kako bi podmirila osnovne javne obaveze.
Šta znači cifra od 4,5 milijarde KM?
Brojka koju je Izetbegović iznio u javnosti nije bez osnova, ali je važno razumjeti njen širi kontekst. Prema dostupnim budžetskim projekcijama, ta suma se može povezati sa planiranim zaduživanjima Federacije BiH i Republike Srpske za 2026. godinu, koja su krajem 2025. procjenjivana na oko 2,3 milijarde eura, odnosno približno 4,5 milijardi KM.
Ipak, riječ je o zbiru različitih planiranih kredita, obveznica i drugih oblika finansiranja na više nivoa vlasti, a ne o jednoj jedinstvenoj odluci ili jednom paketu zaduženja.
Drugim riječima, kada se govori o toj cifri, potrebno je razlikovati političku poruku od tehničke budžetske realnosti. Bosna i Hercegovina je složen sistem u kojem se dugovi ne vode na jednom mjestu, nego se kreiraju kroz više institucija, entiteta, kantona i javnih fondova.
Zbog toga se ukupna slika o zaduženju ne može čitati samo kroz jedan broj, već kroz analizu namjene sredstava, uslova otplate, kamatnih stopa i toga da li se dug koristi za pokrivanje rupa u tekućoj potrošnji ili za projekte koji mogu generisati novu vrijednost.
Politička kritika i ekonomska poruka
Izetbegovićeve izjave nisu samo fiskalna analiza, nego i politička poruka biračima uoči izbornog perioda. Tema duga gotovo uvijek ima snažan odjek u javnosti, posebno zato što građani u svakodnevnom životu osjećaju posljedice inflacije, sporog rasta plata i nesigurnih penzionih fondova.
Kada političar tvrdi da je vlast „uvukla zemlju u blato dugova“, on ne govori samo o brojkama, nego i o osjećaju ekonomske nesigurnosti koji je posljednjih godina prisutan u velikom dijelu društva.
Takva retorika posebno dobija na težini u državi u kojoj je veliki dio budžetske potrošnje vezan za plate u javnom sektoru, socijalne transfere i obaveze prema penzionerima. Ako prihodovna strana budžeta ne raste dovoljno brzo, vlasti se često oslanjaju na dodatna zaduženja kako bi održale tekući sistem.
Kritičari takve prakse tvrde da ona ne rješava suštinske probleme, dok predstavnici vlasti obično odgovaraju da je riječ o nužnom instrumentu finansijske stabilizacije i održavanja socijalnog mira.
Penzije u fokusu: zašto je ova tema posebno osjetljiva
Jedan od razloga zbog kojih su Izetbegovićeve tvrdnje izazvale pažnju jeste činjenica da se u isto vrijeme govorilo i o penzijama u Federaciji BiH. Penzionerima su isplaćene uvećane avgustovske penzije, nakon što je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje donio odluku o konačnom usklađivanju penzija od 3,82 posto, s primjenom od 1. jula 2026. godine. Za avgust je isplaćena i razlika između ranije akontativno uvećanog iznosa i konačno utvrđenog iznosa.
To je dodatno pojačalo interes javnosti za pitanje iz kojih izvora se finansiraju ovakve obaveze i koliko je penzioni sistem otporan na ekonomske pritiske. Penzioneri su među najosjetljivijim društvenim grupama, a svako kašnjenje, smanjenje ili nejasnoća oko isplata odmah postaje političko pitanje prvog reda. Zbog toga se svaki razgovor o dugu i zaduživanju gotovo automatski prelama preko života starije populacije, koja zavisi od redovnih mjesečnih primanja.
Da li je zaduživanje razvojna prilika ili opasna navika?
U savremenim ekonomijama zaduživanje samo po sebi nije neuobičajeno niti nužno negativno. Države i entiteti se zadužuju kako bi finansirali infrastrukturu, energetske projekte, saobraćajnice, školstvo, zdravstvo i druge javne potrebe. Problem nastaje onda kada kreditna sredstva postanu sredstvo za pokrivanje stalnih budžetskih manjkova, bez jasnog plana kako će se dug vratiti. Tada zaduživanje prestaje biti razvojni alat i postaje mehanizam preživljavanja.
U bosanskohercegovačkom slučaju, stručnjaci godinama upozoravaju da je ključno pitanje namjena duga. Ako se novi krediti koriste za autoputeve, energetsku tranziciju, digitalizaciju uprave ili projekte koji otvaraju nova radna mjesta, takvo zaduživanje može biti opravdano. Ako se, međutim, sredstva troše na zatvaranje tekućih rupa u budžetu, bez povećanja produktivnosti, tada javni dug postaje teret budućim generacijama. Upravo na tu opasnost ukazuju i opozicioni političari kada kritikuju trenutnu ekonomsku politiku.
Širi ekonomski kontekst pred izbore
Kako se približava izborni ciklus, pitanja ekonomije, rasta cijena, plata, penzija i javnog duga sve više izlaze u prvi plan. Građani najčešće ne mjere uspješnost vlasti kroz kompleksne budžetske tablice, nego kroz vrlo konkretna pitanja: da li se živi bolje, jesu li računi veći, postoji li sigurnost posla i hoće li penzija stići na vrijeme.
Zbog toga teme kao što su zaduživanje, budžetski deficit i fiskalna disciplina postaju moćno političko oružje.
U takvom ambijentu, Izetbegovićeve optužbe imaju za cilj da prikažu aktuelnu vlast kao administraciju koja troši više nego što stvara. S druge strane, vlasti obično insistiraju na tome da se bez dodatnih finansijskih instrumenata ne bi moglo održati redovno funkcionisanje sistema, naročito u periodima kada su prihodi pod pritiskom, a potrebe stanovništva rastu. Istina se, kao i obično, vjerovatno nalazi u složenijoj sredini između ovih političkih interpretacija.
Ono što je sigurno jeste da će javni dug, penzioni sistem i održivost budžeta ostati među najvažnijim temama u javnim debatama. Za građane, to nisu apstraktne fiskalne kategorije, nego pitanja od kojih zavisi svakodnevni život. Zato svaka nova rasprava o zaduživanju nije samo sukob političkih stavova, nego i podsjetnik da Bosna i Hercegovina još uvijek traži dugoročno održiv model ekonomske stabilnosti.
