Erdogan ponovo otvara pitanje reforme UN-a: da li pet država treba da odlučuje umjesto cijelog svijeta?
Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan ponovo je skrenuo pažnju javnosti na jedno od najosjetljivijih pitanja savremene međunarodne politike — način na koji funkcioniše Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Njegova poruka nije nova, ali je ovog puta izrečena još odlučnije: po njegovom mišljenju, nije pravedno da samo pet država ima pravo da zaustavi odluke koje podržava većina svijeta.
Riječ je o mehanizmu koji već decenijama izaziva kritike, posebno među državama koje smatraju da globalni poredak treba da bude ravnopravniji i manje zavisan od privilegija najmoćnijih.
U sadašnjem sistemu, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija imaju status stalnih članica Savjeta bezbjednosti i pravo veta. To znači da svaka od njih može blokirati rezoluciju ili odluku, bez obzira na to koliko drugih članica podržava taj prijedlog. Upravo ta činjenica godinama je predmet kritika brojnih političara, diplomata i međunarodnih stručnjaka, koji tvrde da ovakav raspored moći više ne odgovara realnosti 21. stoljeća.
Erdogan se uklapa u taj širi talas nezadovoljstva, ali njegov prijedlog ide korak dalje od klasičnih zahtjeva za proširenje Savjeta.
Dok mnoge države i organizacije zagovaraju ideju da se broj stalnih članica poveća i da Savjet bezbjednosti postane reprezentativniji, turski predsjednik smatra da to nije dovoljno. Prema njegovom viđenju, problem nije samo u tome što je krug privilegovanih preuzak, već u samom konceptu stalnog članstva i trajnog prava veta.
Zato Erdogan već godinama promovira slogan „Svijet je veći od pet“, poruku koja simbolizira potrebu da globalne odluke ne budu taoc jedne male grupe država. Njegova ideja podrazumijeva da se članice Savjeta biraju na određeni vremenski period, čime bi se uticaj raspoređivao na veći broj zemalja, a sistem postao dinamičniji i, kako on tvrdi, pravedniji.
Ovaj prijedlog nije samo tehničko pitanje reforme institucije, nego duboko političko pitanje koje zadire u temelje poslijeratnog međunarodnog poretka. Savjet bezbjednosti UN-a nastao je nakon Drugog svjetskog rata s ciljem da spriječi nove globalne sukobe i omogući velikim silama da zajednički održavaju mir. Međutim, u praksi je pravo veta često korišteno kao sredstvo zaštite nacionalnih interesa, čak i onda kada su međunarodne krize tražile odlučniju reakciju.
Zbog toga mnogi analitičari ističu da je upravo veto jedan od glavnih razloga zašto Ujedinjene nacije često djeluju sporo, neujednačeno i ograničeno u rješavanju ratova, humanitarnih katastrofa i političkih kriza.
Erdoganova kritika posebno dobija težinu u vremenu kada je svijet suočen s nizom otvorenih konflikata, od ratnih dešavanja i tenzija među velikim silama do sve izraženijih humanitarnih problema. U takvom ambijentu, pitanje ko ima pravo da blokira odluku postaje mnogo više od diplomatske formalnosti. Ono se tiče života miliona ljudi, raspodjele međunarodne pomoći, sankcija, mirovnih misija i zaštite civilnog stanovništva.
Turski predsjednik tvrdi da sistem u kojem nekoliko država može zaustaviti volju većine nije održiv i da sve više gubi legitimitet u očima ostalog svijeta.
U osnovi Erdoganove poruke nalazi se i šire političko nastojanje da Turska bude prepoznata kao zemlja koja zagovara novi, pravedniji globalni poredak. Ankara se već duže vrijeme predstavlja kao glas zemalja koje smatraju da međunarodne institucije nisu dovoljno osjetljive na interese država izvan kruga zapadnih centara moći. Time Erdogan ne govori samo o reformi UN-a, nego i o pitanju globalne ravnoteže, zastupljenosti i jednakosti među državama.
Za njega je to dio šire borbe protiv sistema u kojem, kako smatra, male grupe moćnih odlučuju o sudbini većine.
Zašto je pravo veta toliko sporno?
Pravo veta u Savjetu bezbjednosti često se opisuje kao mehanizam koji treba da spriječi direktan sukob velikih sila, ali u isto vrijeme ono može zakočiti gotovo svaku važniju inicijativu. Kritičari smatraju da je taj institut preživio iz vremena kada je svijet bio podijeljen na nekoliko dominantnih blokova, dok današnja međunarodna scena uključuje mnogo više relevantnih aktera.
Uz rastući uticaj regionalnih sila, ekonomskih saveza i novih globalnih izazova poput migracija, klimatskih promjena i terorizma, sve je više onih koji vjeruju da UN mora pronaći moderniji model odlučivanja.
S druge strane, zagovornici postojećeg sistema upozoravaju da bi ukidanje veta moglo oslabiti sposobnost Savjeta bezbjednosti da djeluje u situacijama kada postoji direktan sukob između velikih sila. Prema tom argumentu, upravo mogućnost blokade pomaže da se izbjegne donošenje odluka koje bi mogle dodatno produbiti međunarodne tenzije.
Ipak, čak i oni koji brane postojeći model priznaju da je potreba za reformom sve izraženija, posebno zato što povjerenje u multilateralne institucije širom svijeta opada.
Za mnoge posmatrače, Erdoganova inicijativa ima i simboličku vrijednost jer podsjeća da se međunarodni poredak ne može zauvijek oslanjati na rješenja iz 1945. godine. Svijet se od tada dramatično promijenio: broj nezavisnih država je veći, globalna ekonomija je složenija, a politički uticaj više nije koncentrisan samo u rukama nekoliko tradicionalnih sila.
Upravo zato sve češće se postavlja pitanje da li UN može ostati relevantan ako se ne prilagodi novim odnosima snaga i ako ne ponudi model odlučivanja koji će biti transparentniji i pravedniji.
Erdoganova poruka, ma koliko ambiciozna bila, otvara važnu raspravu o tome kakvu ulogu Ujedinjene nacije treba da imaju u budućnosti. Da li će Savjet bezbjednosti ostati zatvoren sistem privilegovanih članica ili će se otvoriti prostor za širu rotaciju i veću zastupljenost? To je pitanje koje neće biti lako riješiti, jer svaka promjena zahtijeva saglasnost upravo onih država koje sada imaju najveću moć.
Ipak, činjenica da se ova tema ponovo nalazi u centru pažnje pokazuje da pritisak za reformu raste i da debata o pravednijem svijetu postaje sve glasnija.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
