Košarac reagovao na odluku Ustavnog suda BiH: nova politička tenzija oko ratnih simbola i poruka iz Republike Srpske
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je neustavnom proglašena odredba Krivičnog zakonika Republike Srpske o zabrani isticanja simbola i obilježja Armije Republike Bosne i Hercegovine izazvala je novu političku buru na domaćoj sceni. Među prvima koji su javno reagovali bio je Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i visoki funkcioner SNSD-a, koji je svojim komentarom dodatno zaoštrio raspravu o tome gdje prestaje pravo na slobodu izražavanja, a počinje poticanje na političke i etničke podjele.
Košarac je u reakciji poručio da je, prema njegovom mišljenju, neprihvatljivo da se u Republici Srpskoj javno maše zastavama Armije RBiH, naglasivši da takvu praksu, kako je rekao, “neće dozvoliti”. Njegova objava odmah je privukla pažnju jer je odluku suda pokušao predstaviti kroz emotivnu i vrlo direktnu analogiju. U političkom diskursu u Bosni i Hercegovini, gdje su ratne teme i dalje snažno prisutne, takve izjave često ne ostaju samo na nivou komentara, nego postaju dio šireg sukoba narativa o prošlosti, identitetu i ustavnom poretku.
U svom obraćanju Košarac je posegnuo za poređenjem koje je izazvalo posebnu pažnju javnosti. Upitao je šta bi se dogodilo kada bi se on sutra pojavio u sarajevskom naselju Marijin Dvor, u uniformi Vojske Republike Srpske i sa njenom zastavom. Na taj način želio je, barem iz njegove perspektive, ukazati na neujednačen tretman ratnih simbola i na, kako smatra, dvostruke standarde u javnom prostoru. Takav pristup često se koristi u političkim porukama koje imaju za cilj da izazovu snažnu emocionalnu reakciju i da pažnju sa pravnih argumenata usmjere na osjećaj nepravde ili poniženja jedne strane.
Međutim, pitanje ratnih simbola u Bosni i Hercegovini daleko je složenije od jednostavne političke poruke. Za mnoge građane, naročito one koji su direktno preživjeli rat, zastave, uniforme i obilježja iz perioda 1992–1995. nisu samo historijski artefakti, već snažni podsjetnici na stradanja, raseljavanje i duboke traume. Upravo zbog toga svaka rasprava o njihovom javnom korištenju otvara i pravna i moralna pitanja: da li je riječ o zaštiti javnog reda i mira ili o ograničavanju legitimnog sjećanja na ratnu prošlost? U tom kontekstu, odluke sudova u BiH gotovo nikada ne ostaju samo pravna pitanja, nego postaju i simboli šire borbe za interpretaciju historije.
Ustavni sud BiH je, prema dostupnim informacijama, ocijenio da zabrana isticanja simbola i obilježja Armije RBiH u entitetskom zakonu Republike Srpske nije u skladu sa Ustavom. Takve odluke u pravilu se temelje na pitanju jednakosti građana, slobode izražavanja i zabrane diskriminacije. S druge strane, kritičari ovakvih presuda tvrde da sudovi često zanemaruju osjetljivost sredina u kojima je sjećanje na rat veoma živo. Upravo na toj liniji nalazi se i Košarčeva reakcija, koja je usmjerena prema onima koji, kako on tvrdi, odobravaju javno isticanje zastava Armije RBiH na teritoriji Republike Srpske.
Politička težina ovakvih izjava ne ogleda se samo u sadržaju, već i u vremenu u kojem se iznose. U zemlji u kojoj su institucije često pod pritiskom etničkih i partijskih podjela, svaka poruka koja dolazi od visokog zvaničnika može dodatno pojačati nepoverenje među zajednicama. Košarčeva izjava, iako upućena kao komentar na sudsku odluku, u praksi se uklapa u širi obrazac političkog komuniciranja u kojem se pravna pitanja prevode u identitetske sukobe. Time se javna debata udaljava od suštine presude i usmjerava prema atmosferi optužbi, kontraprimjera i međusobnog nadmetanja u retorici.
Važno je naglasiti da su simboli ratnih formacija u Bosni i Hercegovini i dalje među najosjetljivijim društvenim temama. Dok jedni tvrde da su oni dio historijskog pamćenja i borbe za opstanak države, drugi ih vide kao sredstvo provokacije i podsjećanje na vrijeme sukoba. Zbog toga svaka javna zabrana ili dozvola njihovog isticanja izaziva snažne reakcije. U suštini, problem nije samo u zastavi ili uniformi, već u tome kako društvo danas tumači vlastitu prošlost i da li je spremno prihvatiti da različite zajednice imaju različite memorije o istim događajima.
U Bosni i Hercegovini, gdje su entitetske, nacionalne i državne nadležnosti često u međusobnom sudaru, odluke Ustavnog suda imaju posebnu težinu. One se ne čitaju samo kao pravni akti, nego i kao političke poruke koje svaka strana tumači kroz vlastitu perspektivu. Zbog toga i Košarčeva reakcija prevazilazi jedan pojedinačni komentar: ona pokazuje koliko je odnos prema ratnim simbolima i dalje duboko vezan za pitanje legitimiteta, kolektivnog sjećanja i međusobnog povjerenja. U takvom ambijentu i jedna zastava može postati politički događaj, a jedna sudska odluka povod za novu rundu optužbi.
Ovaj slučaj još jednom potvrđuje da se u domaćem javnom prostoru često vodi borba oko značenja prošlosti, a ne samo oko zakona. Dok jedni insistiraju na ustavnosti i jednakosti pred zakonom, drugi upozoravaju na osjetljivost historijskih simbola i potrebu da se izbjegavaju provokacije. Između ta dva stava nalazi se prostor za ozbiljnu političku i društvenu raspravu, ali ona bi morala biti zasnovana na argumentima, a ne na dodatnom raspirivanju tenzija. U suprotnom, svaka nova odluka institucija postaće samo povod za nove podjele, umjesto prilika da se razgovara o zajedničkim pravilima koja važe za sve građane Bosne i Hercegovine.












