Oglasi - Advertisement

Kako SNSD oblikuje zastupljenost Bošnjaka u Narodnoj skupštini RS i zašto to izaziva političke prijepore

Na političkoj sceni Republike Srpske već duže vrijeme traje rasprava o tome kako se kroz izborni sistem i nacionalno izjašnjavanje kandidata može utjecati na sastav Narodne skupštine RS. Posebnu pažnju izaziva praksa prema kojoj SNSD, kao vodeća stranka u entitetskoj vlasti, na izborima često osvaja više mandata koji se vode kao bošnjački nego neke stranke koje se javno predstavljaju kao probosanske. Takav odnos nije samo pitanje brojeva, nego i pitanje političkog utjecaja, jer broj poslanika iz određenog konstitutivnog naroda direktno utiče na raspodjelu mjesta u Vijeću naroda RS, ali i na sposobnost stranaka da utiču na donošenje ili blokiranje odluka.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Ova tema je posebno osjetljiva zato što se u institucijama Republike Srpske ne vodi samo borba za mandate, nego i za pravo da se kroz delegatski sistem zaštiti vitalni nacionalni interes. Što neka stranka ima više poslanika koji se izjašnjavaju kao pripadnici bošnjačkog naroda, to ima veći potencijal da osigura utjecaj u raspodjeli delegata u Vijeću naroda. U praksi to znači da stranka ne dobija samo političku vidljivost, nego i mehanizam kojim može jače učestvovati u procesima odlučivanja ili otežati drugima da pokrenu zaštitne procedure. Zbog toga se izbor kandidata i njihovo nacionalno opredjeljenje posmatra ne samo kao lična odluka, nego i kao dio šire političke strategije.

Jedna od ključnih kontroverzi odnosi se na činjenicu da zakonska rješenja u Bosni i Hercegovini, odnosno u entitetskom i izbornom okviru, dopuštaju promjenu nacionalnog izjašnjavanja između dva izborna ciklusa. To u političkom smislu otvara prostor za različita tumačenja i manipulacije. Osoba koja se na općim izborima izjasni kao Bošnjak ne može već na narednim lokalnim izborima promijeniti tu oznaku u drugu nacionalnost, ali to može učiniti na sljedećim općim izborima. Upravo ta mogućnost postaje predmet rasprave kada se pojave slučajevi u kojima kandidati mijenjaju nacionalno izjašnjavanje u skladu s političkim okolnostima, a ne samo ličnim identitetom. Kritičari takve prakse tvrde da se time mijenja izvorna svrha sistema, dok branitelji ističu da je riječ o ličnom pravu svakog građanina.

Među najzvučnijim primjerima takve politike nalazi se Nina Bukejlović, funkcionerka SNSD-a iz Doboja, koja je u novom sazivu entitetskog parlamenta preuzela funkciju potpredsjednice iz reda bošnjačkog naroda. Njeno ime godinama se pojavljuje u političkim analizama upravo zbog činjenice da se od 2018. godine izjašnjava kao Bošnjakinja, iako se ranije deklarirala kao Srpkinja. Bukejlović je politički angažman započela 2016. godine kada je izabrana za odbornicu u Skupštini Grada Doboja, a dvije godine kasnije dobila je i mandat u Narodnoj skupštini RS, koji je naknadno poništen. Na lokalnim izborima 2020. ponovno je osvojila odbornički mandat, a 2022. godine postala je poslanica entitetskog parlamenta. Mandat je obnovila i na oktobarskim izborima 2026. godine, čime je dodatno učvrstila svoju poziciju unutar stranačke strukture SNSD-a.

Zanimljivo je i da je Bukejlović porodično povezana s više nivoa vlasti i različitih nacionalnih kvota, što dodatno pokazuje složenost političke arhitekture u Bosni i Hercegovini. Njena majka Aida Prešić obavlja funkciju delegatkinje u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda RS, dok je njen bivši suprug Miloš Bukejlović bio član Vlade RS iz hrvatske nacionalne kvote. Takvi primjeri često postaju simboli načina na koji se etnički identiteti u političkom sistemu ne tretiraju samo kao lične, nego i kao institucionalne kategorije. Upravo zbog toga javnost često reagira burno na slučajeve u kojima se nacionalna pripadnost doživljava kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao autentično identitetsko opredjeljenje.

U aktuelnom sazivu Narodne skupštine RS među poslanicima koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci nalaze se i Alen Šeranić, Dijana Aramanda i Elvida Vujić. Najpoznatije ime među njima svakako je Alen Šeranić, dugogodišnji ministar zdravlja i socijalne zaštite RS, koji je tokom pandemije koronavirusa postao jedno od najprepoznatljivijih lica vlasti u entitetu. Rođen je 1977. godine u Banjoj Luci, po struci je doktor medicine i specijalista epidemiologije. Medicinski fakultet završio je 2004. godine, a šest godina kasnije magistrirao je na Univerzitetu Keele u Velikoj Britaniji. Njegova karijera uključuje rad u Domu zdravlja Ključ, zatim niz dužnosti u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS, a 2018. godine imenovan je za ministra nauke i tehnologije. Kasnije je obavljao i funkciju ministra prosvjete i kulture, a od decembra iste godine preuzeo je resor zdravlja i socijalne zaštite, na čijem je čelu ostao i nakon formiranja nove Vlade RS krajem 2022. godine. Na Općim izborima 2026. osvojio je 2.317 ličnih glasova, čime je osigurao direktan mandat u Narodnoj skupštini RS.

Za razliku od Šeranića, čije je ime već dugo prisutno u javnosti, Dijana Aramanda iz Prijedora do mandata je stigla kroz lokalnu političku i administrativnu infrastrukturu. Ranije je obavljala funkciju vršiteljice dužnosti direktorice Turističke organizacije Grada Prijedora, a na tu poziciju imenovana je u februaru 2023. godine, kada je naslijedila Lejlu Muslimović. Na posljednjim općim izborima bila je druga na listi SNSD-a u Izbornoj jedinici 1, koja obuhvata prijedorsku regiju. Osvojila je 571 lični glas, što je predstavljalo 3,19 posto ukupnog broja glasova koje je dobila stranačka lista. Iako je po broju pojedinačnih glasova bila tek deseta među 12 kandidata SNSD-a u toj jedinici, visoka pozicija na listi omogućila joj je osvajanje direktnog poslaničkog mandata. Tokom kampanje naglašavala je teme razvoja Potkozarja, jačanja poljoprivrede i ulaganja u ruralna područja, čime je nastojala osigurati podršku u sredinama koje očekuju konkretnije ekonomske mjere.

Treća članica SNSD-a koja se izjašnjava kao Bošnjakinja jeste Elvida Vujić, koja je u Narodnu skupštinu RS ušla putem kompenzacijske liste. Na izborima je osvojila 1.055 ličnih glasova, a na listi SNSD-a zauzimala je drugo mjesto u kompenzacionom rasporedu. Za razliku od Šeranića i Aramande, o njenom dosadašnjem profesionalnom i političkom angažmanu u javnosti je dostupno znatno manje informacija. Njena biografija nije detaljno predstavljena, a ni javna prepoznatljivost nije naročito razvijena, što dodatno otvara pitanje koliko su određeni kandidati medijski vidljivi, a koliko svoju političku težinu ostvaruju prvenstveno kroz stranačku strukturu i izborni inženjering.

Zašto broj mandata nije samo statistika

Na prvi pogled, raspodjela mandata mogla bi djelovati kao običan zbir izbornih rezultata, ali u bosanskohercegovačkom sistemu to je mnogo više od toga. Svaki mandat koji se vodi kao bošnjački, srpski ili hrvatski ima posljedice po širu institucionalnu ravnotežu. U slučaju Republike Srpske, broj poslanika iz pojedinog naroda utiče na to koliko će delegata taj narod imati u Vijeću naroda, a time i na sposobnost političkih aktera da blokiraju ili ospore određene odluke. Zbog toga SNSD-ova dominacija u ovom segmentu nije samo izborni uspjeh, nego i strateško jačanje kontrolnih poluga vlasti.

Ovakva situacija redovno otvara pitanje da li izborni sistem dovoljno štiti smisao nacionalne zastupljenosti ili, naprotiv, omogućava strankama da je koriste kao tehnički alat. Dok jedni tvrde da je riječ o legitimnom političkom nadmetanju, drugi upozoravaju da se time suštinski slabi reprezentativnost onih birača koji očekuju autentične predstavnike svog naroda. U praksi, međutim, rezultat je jasan: probosanske stranke u novom sazivu Narodne skupštine RS osvojile su svega tri mandata, a ti mandati pripali su Mirsadu Duratoviću, Sevlidu Hurtiću i Edinu Ramiću. Hurtić je, međutim, zamrznuo poslanički mandat, pa će ga u parlamentu nakratko mijenjati Amir Hurtić.

Takav odnos snaga ponovo je otvorio širu debatu o tome koliko izborni model u Bosni i Hercegovini zaista omogućava političko predstavljanje, a koliko proizvodi prostor za taktičko raspoređivanje kandidata po nacionalnim kvotama. U toj debati se ne postavlja samo pitanje zakonitosti, nego i političke etike, povjerenja birača i smisla same ideje konstitutivnosti naroda. U zemlji u kojoj je nacionalna pripadnost istovremeno ustavna kategorija i politički instrument, svaki izborni ciklus iznova pokazuje koliko je teško razdvojiti identitet od strategije i princip od interesa.