Oglasi - Advertisement

Maja Gasal o postizbornim odnosima u BiH: Ljevica bez unutrašnje samokritike, mandat kao roba, a građani sve umorniji od istih politika

Politička scena u Bosni i Hercegovini nakon izbora ponovo je otvorila niz pitanja koja se ne tiču samo raspodjele vlasti, nego i same suštine političkog djelovanja, odgovornosti prema biračima i načina na koji stranke koriste povjerenje građana. U tom kontekstu, gostovanje političke analitičarke i bivše zastupnice Maje Gasal u jutarnjem programu BHRT-a izazvalo je pažnju zbog njenih direktnih i vrlo preciznih kritika upućenih kako partijama ljevice, tako i novom sazivu institucija i praksama koje su se ustalile u izbornoj politici.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Gasal je, govoreći bez zadrške, ukazala na to da se u Bosni i Hercegovini previše često stvara privid promjene, dok se u stvarnosti reprodukuju iste političke navike, isti kadrovi i isti obrasci ponašanja. Posebno je naglasila da birači više nisu spremni reagirati na pukom nivou partijskih poruka ili prepoznatljivih imena, nego sve češće traže sadržaj, dosljednost i stvarnu razliku između onoga što stranke obećavaju i onoga što zaista nude. Prema njenom mišljenju, upravo tu mnoge političke organizacije padaju na ispitu.

Jedan od najoštrijih dijelova njenog izlaganja odnosio se na Demokratsku frontu, stranku u kojoj je i sama ranije djelovala. Gasal smatra da je DF ostvario slab rezultat ne slučajno, nego potpuno očekivano, jer je kampanja vođena po modelu u kojem su kandidati samo ponavljali već poznatu retoriku lidera Željka Komšića. Po njenoj ocjeni, stranka je pokušala ponuditi verziju „kopije koja želi biti original“, ali birači, naročito oni lijevo orijentirani, nisu prihvatili takvu strategiju jer ne glasaju automatski, već promišljaju o tome šta stranke zaista nude i ko su ljudi koji ih predstavljaju.

U njenoj analizi posebno je zanimljiv bio širi osvrt na način funkcionisanja partijskih struktura u BiH. Gasal je ukazala da se mnoge stranke ponašaju kao „društvo jednog lica“, u kojem nema unutrašnje demokratije ni ozbiljne odgovornosti za loš izborni rezultat. Kada rezultati izostanu, često se ne otvara pitanje ko je odgovoran, ko je pogriješio u kadroviranju i zašto je kampanja bila neuvjerljiva, nego se sve svodi na zatvaranje kruga oko partijskog lidera. Takav model, kako je poručila, dugoročno uništava političku kulturu i obesmišljava ideju stranke kao kolektiva koji treba da okuplja različita mišljenja.

Posebno kritična bila je i prema kadrovskim praksama koje, prema njenom mišljenju, i dalje vladaju u institucijama, uključujući i izvršnu vlast u Kantonu Sarajevo. Umjesto stručnosti, kompetencija i javnog interesa, Gasal vidi dominaciju porodičnih i prijateljskih veza, gdje je politička podobnost često važnija od znanja. Takva praksa, upozorava ona, stvara osjećaj da su javne funkcije postale produžetak privatnih mreža utjecaja, a ne prostor služenja građanima. U tom smislu, njena kritika nije bila samo usmjerena na jednu partiju, već na cijeli sistem u kojem se prečesto odlučuje po principu „ti si moj prijatelj, pa žena od mog prijatelja“, umjesto po mjerilima javne odgovornosti.

Jedna od tema koja je izazvala dodatnu raspravu odnosi se na izmjene Izbornog zakona, koje je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt, a prema kojima izabrani načelnici i gradonačelnici mogu osvojiti mandat u zakonodavnim tijelima, a zatim ga staviti u mirovanje i ostati na izvršnoj funkciji. Gasal je takvu mogućnost nazvala klasičnom prevarom birača, ističući da je riječ o političkoj konstrukciji koja glasačima obećava jedno, a nakon izbora isporučuje nešto sasvim drugo. Kao primjer navela je slučajeve u kojima se kampanja vodi na poruci da će iskustvo iz lokalne vlasti biti preneseno u parlament, a potom se mandat ostavlja po strani, čime se mijenja sama suština izbornog dogovora s građanima.

Takva praksa, prema njenom tumačenju, dodatno urušava povjerenje u institucije i ostavlja utisak da je mandat postao predmet trgovine, a ne javna obaveza. U političkom životu koji je već opterećen nepovjerenjem, korupcijskim aferama i osjećajem da se isti ljudi samo rotiraju između funkcija, ovakva rješenja građanima šalju poruku da njihov glas ima ograničenu težinu. Gasal je upravo na tom mjestu insistirala na potrebi da se politička obećanja vežu uz odgovornost, jer bez toga izbori lako postaju formalnost bez stvarnog sadržaja.

Govoreći o novom sazivu Predsjedništva BiH, Gasal je podsjetila da činjenica da po prvi put u ovoj instituciji sjede dvije žene sama po sebi ne znači i promjenu politike. Prema njenim riječima, razlika u spolu nije isto što i razlika u političkom pristupu. Time je željela poručiti da simbolika ima svoju vrijednost, ali da stvarni pomaci dolaze tek kada se promijene političke prakse, odnosi prema građanima i odnos prema javnom interesu. Pozitivno je ocijenila određene poruke Darjane Filipović o ravnopravnosti svih građana, ali je istovremeno podsjetila da HDZ već tri decenije učestvuje u vlasti, pa se ne može govoriti o nekoj novoj epohi bez suočavanja s odgovornošću za ranije odluke.

U tom dijelu intervjua Gasal je posebno naglasila da masovno iseljavanje ljudi iz sredina poput Livna nije posljedica nekakvog apstraktnog „političkog Sarajeva“, nego dugogodišnje vladavine stranaka koje su imale priliku da mijenjaju stanje, ali to nisu uradile. Na njenoj meti su se našli i HDZ, i SDA, i SNSD, jer je, kako je naglasila, sistem zapošljavanja u BiH često zatvoren za obične građane, dok su vrata otvorena prvenstveno za članove vladajućih partija. Takva realnost, smatra ona, proizvodi osjećaj nemoći, ali i duboko nepovjerenje prema politici kao profesiji.

Na kraju, Gasal se osvrnula i na odnose unutar ljevice, prije svega na SDP i Našu stranku. Za SDP je rekla da ne podnosi kritiku i da se oni koji ga kritiziraju često suočavaju s još gorim uvredama nego u vremenu kada je SDA dominirala političkom scenom. Posebno je problematizirala ponašanje potpredsjednika SDP-a Vojina Mijatovića, pitajući se da li njegove posljednje izjave ostavljaju prostor za političko približavanje SNSD-u, te pozvala rukovodstvo stranke da zauzme jasan stav. S druge strane, za Našu stranku je ocijenila da, uprkos dosadašnjem elitističkom dojmu, upravo sada ima priliku za ozbiljnu revitalizaciju, ali samo ako na odgovorne pozicije postavi ljude s kredibilitetom, znanjem i stvarnom spremnošću da mijenjaju praksu, a ne da samo ponavljaju već viđene političke formule.

Gasalina analiza, bez obzira na to slaže li se neko s njenim stavovima ili ne, ukazuje na jednu važnu činjenicu: politička scena u Bosni i Hercegovini i dalje se nalazi između potrebe za promjenom i navike da se sve vraća na staro. Birači su sve osjetljiviji na nesklad između riječi i djela, a sve manje tolerantni na stranačke igre, kadrovske improvizacije i manipulacije mandatom. Upravo zato ovakve javne rasprave imaju vrijednost, jer podsjećaju da demokratija nije samo izborni dan, nego i svakodnevno dokazivanje da vlast služi građanima, a ne obrnuto.