Amal iz Gaze: djevojčica koja je pamtila ajete, sanjala djetinjstvo i postala simbol izgubljene nevinosti
U Pojasu Gaze, gdje se svakodnevica već mjesecima mjeri zvukom eksplozija, redovima za vodu i potragom za sigurnim kutkom, priča o desetogodišnjoj Amali Ebu Hatir posebno boli jer pokazuje koliko je djetinjstvo tamo postalo krhko i lako prekinuto.
Amal nije bila samo još jedno dijete u statistikama rata, nego djevojčica koja je pamtila tri cijela džuza Kur’ana, voljela školu, radovala se druženju s prijateljicama i imala onu rijetku nježnost zbog koje su je odrasli pamtili kao dijete koje je unosilo toplinu u svaki razgovor.
Njena priča, ispričana kroz sjećanja porodice, otkriva kako su u Gazi svakodnevne dječije radosti i duboka duhovnost živjele jedno pored drugog, sve do trenutka kada je nasilje sve prekinulo.
Amal je odrastala u porodici u kojoj je Kur’an bio prisutan u svakodnevnom životu, a džamija mjesto bliskosti, podučavanja i porodičnog identiteta. Njen otac bio je mujezin, a nekoliko amidža bavilo se podučavanjem Kur’anu, što je od najranijih dana oblikovalo njenu naviku da s poštovanjem pristupa učenju, namazu i halkama zikra.
Za nju odlazak na učenje nije bio obaveza koja se mora odraditi, nego prostor u kojem je pronalazila mir i osjećaj pripadnosti. Porodica je govorila da nije propuštala nijednu halku, a i kada bi bila kod djeda ili u porodičnom krugu, insistirala je da najprije presluša ono što je naučila, pa tek onda nastavi s dječijim igrama i porodičnim druženjem.
U njenom ponašanju spajali su se dječija radoznalost i ozbiljnost koju rijetko viđamo kod tako malih ljudi.
Prema riječima njenog amidže Nazmija Ebu Hatira, Amal je bila prvorođeno dijete svojih roditelja i posebna radost cijele porodice. Bila je bliska s ocem, ali i s njegovim bratom Omerom, toliko da je njihovu bliskost bilo teško razlikovati od odnosa roditelja i djeteta. U njihovoj svakodnevnici bilo je mnogo šale, nježnosti i jednostavne porodične prisnosti koja je u izbjegličkim i raseljenim uslovima postala luksuz.
Upravo zato se njen gubitak ne doživljava samo kao smrt jednog djeteta, nego kao lom cijelog porodičnog svijeta. Porodica je u njoj vidjela dijete s potencijalom, učenicu kojoj su se predviđali lijepi uspjesi, ali i kćerku koja je znala unijeti vedrinu čak i u najteže trenutke.
Njena priča dodatno je teška zbog okolnosti u kojima je živjela. Porodica je bila raseljena iz izbjegličkog kampa Džebalija na sjeveru Gaze, a utočište je pronašla u gradu Hamed u Han Junisu, na jugu Pojasa. Kao i hiljade drugih porodica, i oni su svoj dom nosili u nekoliko torbi, u improviziranom šatoru, u navikama koje su pokušavali sačuvati uprkos stalnom premještanju i nesigurnosti.
U takvom prostoru djeca često pokušavaju zadržati privid normalnosti: uče, igraju se, pitaju roditelje o budućnosti i sanjaju sitne želje koje odraslima možda djeluju nevažno, ali djeci znače cijeli svijet. Amal je i u takvom haosu ostajala djevojčica koja je voljela red, namaz i učenje, a njena svakodnevica bila je obojena jednostavnim željama — da završava halku, da klanja na vrijeme i da s porodicom sjedi za zajedničkim obrokom.
Na dan kada je ubijena, Amal se vratila kući s halkе Kur’ana ponosna što je bila među najaktivnijim učenicama i među prvima koje su tog dana pristupile učenju i preslušavanju. Kada je stigla do porodičnog šatora, rekla je majci da je učila marljivo i da je zadovoljna onim što je uradila. No ubrzo se sjetila da nije klanjala podne-namaz.
U tom trenutku, u jednoj rečenici, pokazala je koliko joj je vjera bila prirodan dio dana. Rekla je svom daidži da želi klanjati, a on joj je odgovorio da ni sam još nije obavio namaz, pa su zajedno otišli da ga izvrše. Taj prizor, tako običan i tako ljudski, danas porodici djeluje kao posljednji trenutak mira prije tragedije.
Dok je majka pripremala ručak, a Amal čekala da se porodični dan nastavi u uobičajenom ritmu, odjeknuo je krik koji je prekinuo tišinu. U prvi mah majka je pomislila da je riječ o nečemu bezazlenom, možda o ujedu insekta, jer se Amal plašila buba. Međutim, kada je dotaknula njena leđa, ruka joj se vratila obojena krvlju. Panika je u trenu zamijenila svakodnevicu.
Daidža ju je uzeo u naručje, potrčao prema komšiji koji je imao vozilo i pokušao je odvesti do sjedišta Palestinskog društva Crvenog polumjeseca. Ali metak je već bio napravio svoj put: prošao je kroz njena leđa i zaustavio se u srcu. U jednoj porodičnoj sjećanju, djetinjstvo je u sekundi pretvoreno u vijest o smrti.
Porodici su posebno bolni i detalji iz dana prije ubistva. Njen otac je tog dana otišao na posao, a Amal ga je ispratila s osmijehom i zamolila da joj kupi nešto hrane kako bi zajedno jeli po njegovom povratku. Otac se vratio s onim što je tražila, ali Amal više nije bila tu da ga dočeka.
Hrana koju je donio ostala je kao nijemi podsjetnik na nešto što je trebalo biti sasvim obično porodično veselje. Takve male, svakodnevne stvari u ratnim okolnostima postaju najteže uspomene, jer podsjećaju na život koji je mogao teći normalno, a nije mu dozvoljeno.
Zanimljivo je i potresno da je Amal u posljednjim danima života postavljala pitanja o smrti, kaburu i onome što čovjeka čeka nakon odlaska s ovog svijeta.
Njen otac je svjedočio da ga je otprilike sedmicu ranije pitala: „Ako umrem, šta će me pitati?“ Dva dana prije nego što je ubijena, nastavila je razgovor na dječiji, gotovo vedar način, govoreći da je cijena kabura 600 šekela, ali da je trenutno „na akciji“ za 250, pa je pitala može li joj se jedan rezervisati.
Ta rečenica, koja je porodici tada vjerovatno zvučala kao maštovita dječija šala, danas odzvanja kao jeziva predosjećajnost. Niko nije mogao znati da će dijete koje se šali o kaburu zaista vrlo brzo biti položeno u zemlju.
Amalina smrt ne može se posmatrati odvojeno od šire slike stradanja djece u Gazi. UNICEF je više puta upozoravao da je broj ubijene i ranjene djece u ovom ratu zastrašujući, a podaci pokazuju razmjere katastrofe koja pogađa čitavu jednu generaciju. Djeca su ubijana u kućama, u skloništima, na ulicama, u školama i u improviziranim kampovima. Čak i kada je objavljen prekid vatre, nasilje nad najmlađima nije potpuno stalo.
To znači da rat za djecu u Gazi nije samo jedan događaj, nego stanje koje im oduzima pravo na obrazovanje, igru, sigurnost i razvoj. Amal je tako postala jedno ime među hiljadama, ali i lice jedne istine: da su u Gazi djeca prisiljena misliti o smrti prije nego što nauče birati budućnost.
Upravo zato njena porodica traži da se o njoj ne govori samo kao o još jednoj žrtvi, nego kao o djetetu koje je imalo navike, snove i osmijeh. Njen amidža pozvao je svijet da prestane gledati tragediju palestinske djece kroz dvostruke standarde i da ozbiljno reaguje dok još ima djece koja se mogu spasiti. U toj poruci nema samo tuge, nego i upozorenje da se ravnodušnost pretvara u saučesništvo.
Amal je imala deset godina, voljela je školu, učenje Kur’ana, namaz i zajednički obrok s porodicom. Nije stigla reći šta želi postati kad odraste, ali je znala šta joj je važno danas. Nažalost, metak je bio brži od njenih snova, a njen kratki život ostao je kao svjedočanstvo o djeci kojoj je rat ukrao pravo da odrastu.
