Uloga Medija u Stvaranju Društvene Atmosfere: Analiza Poruka RTRS-a
U savremenom društvu, mediji igraju ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i kreiranju društvenih normi. Njihova moć da utiču na percepciju stvarnosti ne može se podcijeniti, a to posebno dolazi do izražaja u kontekstu etničkih i političkih tenzija u Bosni i Hercegovini. Nedavne izjave Tanji Topić, političke analitičarke iz Banje Luke, skrenule su pažnju na ozbiljne probleme koje predstavljaju određeni sadržaji i poruke emitovane na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS). Ovaj slučaj ne samo da otvara diskusiju o medijskoj praksi, već i o širem kontekstu etničkih napetosti i netrpeljivosti koje su prisutne u društvu, a koje se često reflektuju kroz medijske sadržaje.
Uređivačka Politika RTRS-a i Netrpeljivost
Jedan od ključnih aspekata koji je Topić istakla jeste uređivačka politika RTRS-a, koja se često fokusira na kontroverzne teme. Na primjer, sadržaj koji se bavi Bošnjacima koji kupuju stanove u Istočnom Sarajevu može se smatrati posebno problematičnim. Ove vrste medijskih prikaza ne samo da izazivaju nelagodu među građanima, već i doprinose širenju atmosfere mržnje. Ovakvi sadržaji postavljaju ozbiljna pitanja o etici i odgovornosti medija. Topić naglašava da ovi prikazi ne nastaju slučajno, već su rezultat sistematskog pristupa koji ima za cilj poticanje netrpeljivosti prema “drugima i drugačijima”. Na ovaj način, RTRS aktivno sudjeluje u kreiranju kulture netrpeljivosti koja može imati ozbiljne posljedice po društvo.
Politički Kontekst i Narativi
Ono što dodatno komplikuje ovu situaciju jeste politički kontekst u kojem se medijski sadržaji kreiraju. Topić upozorava da ovi narativi predstavljaju direktne posljedice političkog pritiska i naloga bliskih političarima, poput Milorada Dodika. U javnom prostoru, prisutnost govora mržnje, posebno na javnom servisu, postaje alarmantna kada se uzme u obzir da se ovakvi sadržaji normaliziraju i postaju društveno prihvaćeni. Na primjer, izjave koje diskredituju određene etničke grupe ili političke protivnike često se pojavljuju bez ikakvih posljedica, što dodatno legitimizira takvu vrstu govora. Ovaj trend, prema riječima Topić, opasno podsjeća na mračne ideologije iz prošlog vijeka, stvarajući kulturu koja može imati dalekosežne posljedice po društvo.
Reakcije na Medijsku Politiku
Analizirajući medijsku politiku, Topić ukazuje na to kako se intenziviranje ovakvih kampanja može primijetiti nakon učestalih priča o “odbrani hrišćanskih vrijednosti”. Ove ideje se uklapaju u širi globalni diskurs koji neki politički akteri koriste za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Primjera radi, u kontekstu predstojećih izbora, političke stranke često koriste ovakve narative kako bi mobilizovale svoje birače. Dodatno, komentarišući političku scenu, Topić se osvrće na profesora Branka Blanušu, ističući njegovu umjerenu i inkluzivnu retoriku, koja može donijeti promjene u političkom diskursu. Blanuša se zalaže za dijalog i saradnju, što je suprotno od trenutnih praksi koje promovišu podjele i sukobe.
Izborni Proces i Opozicija
U kontekstu izbornog procesa, Blanuša je, kao neko ko je donio novu vrijednosnu matricu, pokazao da građani žele politiku bez mržnje i podjela. Ovaj pristup, prema riječima Topić, nije samo koristan na izborima, već može doprinijeti i jačanju socijalnog tkiva zajednice. Na primjer, njegovi pokušaji da se okupi širi spektar podrške, uključujući i pripadnike drugih etničkih grupa, sugeriraju da postoji potencijal za izgradnju inkluzivnijeg društva. S druge strane, ona kritikuje ponašanje opozicionih lidera, poput Draška Stanivukovića, koji često reagiraju na način koji odražava povrijeđene političke ambicije, stvarajući tako dodatne tenzije unutar opozicije. Ovakva dinamika dodatno komplikuje situaciju i otežava ostvarivanje zajedničkih ciljeva.
Odnosi unutar Političkih Stranaka
Topić primjećuje da kada opozicija surađuje sa strankama iz Sarajeva, to se često proglašava izdajom, dok se slični potezi SNSD-a doživljavaju kao zaštita nacionalnih interesa. Ova dvostruka mjerila dodatno komplikuju političku scenu u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, stvarajući ambijent nepovjerenja i podele. Na kraju, osvrćući se na političko partnerstvo između Milorada Dodika i Dragana Čovića, Topić naglašava da je većina političkih elita u zemlji za evropski put samo deklarativno, dok njihovi konkretniji potezi govore suprotno. Ovakav pristup stvara razočaranje među građanima, koji traže stvarne promjene i napredak prema evropskim standardima.
Zaključak: Potreba za Promjenom
Prema riječima Topić, građani su taoci koalicija koje svojim djelovanjem očuvavaju isključivo lične i stranačke interese. Umjesto napretka, društvo se suočava sa stagnacijom, gubeći dragocjene godine razvoja. Njena analiza pridaje posebnu važnost potrebi za promjenom u političkom diskursu, ali i odgovornosti medija da doprinose stvaranju zdravije i inkluzivnije javne sfere. U ovom kontekstu, ključno je razumjeti da su mediji, kao i političari, odgovorni za oblikovanje društvenih normi i vrijednosti koje će oblikovati budućnost naše zemlje. Potrebno je ulagati u obrazovanje medija i jačanje kritičkog mišljenja među građanima kako bi se stvorila otpornija društva koja će se moći oduprijeti manipulacijama i netrpeljivosti.
