Genocid u Gazi: Uloga međunarodne zajednice i izvještaj UN-a
U novom izvještaju Ujedinjenih nacija, specijalne izvjestiteljice za okupirane palestinske teritorije, Francesce Albanese, otkriveni su šokantni detalji o sistematskom zločinu protiv palestinskog naroda u Gazi. Albanese navodi da je više od 60 zemalja direktno ili indirektno saučesnik u kolektivnom zločinu i genocidu koji Izrael provodi nad Palestincima. Ovaj izvještaj predstavlja nastavak njenog istraživanja i analize duboko ukorijenjenih problema koji karakteriziraju trenutnu situaciju u regiji. Na osnovu njenih saznanja, možemo doći do zaključka da je međunarodna zajednica postala ne samo pasivni posmatrač, već i aktivni učesnik u ovom tragediji.
Osnovne komponente genocida
U svom drugom izvještaju ove godine, Albanese je jasno definirala genocid kao „kolektivni zločin“ koji se podržava putem saučesništva utjecajnih trećih država. Ova definicija ukazuje na ozbiljnu odgovornost koje često ostaje neprimjećena u globalnim diskursima. Kako ona ističe, ovo saučesništvo omogućava dugogodišnje sistemsko kršenje međunarodnog prava od strane Izraela. „Ova situacija je uokvirena kolonijalnim narativima koji dehumaniziraju Palestince“, navodi Albanese, naglašavajući važnost prepoznavanja i osude ovih narativa koji služe kao opravdanje za nasilje. Na primjer, izraelska politika prema Palestincima često se prikazuje kao borba protiv terorizma, dok su stvarne posljedice po civilno stanovništvo daleko od toga.
Podrška međunarodne zajednice
Albanese u svom izvještaju kategorizira podršku koju Izrael prima od evropskih zemalja u četiri glavne kategorije: diplomatska, vojna, ekonomska i humanitarna. Ona naglašava da je diplomatski imunitet koji uživaju neki od izraelskih lidera, kao i neuspjeh međunarodne zajednice da pozove na odgovornost za kršenje međunarodnih zakona, omogućio da se genocid nastavi nekažnjeno. U stvarnosti, ovaj imunitet često rezultira time da se zločini protiv čovječnosti ne istražuju, čime se šalje jasna poruka – da nekažnjivost za zločine ostaje aktivna. Ova podrška se, prema njenim riječima, manifestira kroz zapadnu medijsku pokrivenost i politički diskurs, koji često ne prave razliku između Hamasa i palestinskih civila, čime se dodatno perpetuira nasilje.
Uloga Sjedinjenih Američkih Država
Jedan od ključnih aktera u ovom procesu su Sjedinjene Američke Države, koje su, prema Albanese, sedam puta koristile svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a. „Ove vetove su koristile da bi kontrolirale pregovore o prekidu vatre i pružile diplomatsko pokriće za genocid“, ističe Albanese. Ova praksa je podigla mnoge kontroverze, jer se često tumači kao nedostatak volje za istinsko rješavanje sukoba. Pored toga, ona navodi da su i druge zemlje, kao što su Velika Britanija, Australija i Kanada, doprinijele ovom procesu neodlučujući se za čvrste mjere protiv izraelskih akcija. Ova saradnja se ne može shvatiti samo kao politička, već i kao moralna odgovornost koja se prenosi na sve članice međunarodne zajednice.
Kritika arapskih zemalja i njihovog stava
Nije samo zapadna zajednica kritikovana u ovom izvještaju. Albanese takođe ukazuje na nedovoljne reakcije arapskih zemalja, koje nisu poduzele odlučne mjere protiv dešavanja u Gazi. Na primjer, Egipat je nastavio održavati odnose s Izraelom, uključujući i energetsku saradnju te zatvaranje prijelaza Rafah, što dodatno otežava situaciju za palestinski narod. Čak i tokom najvećih eskalacija nasilja, mnoge arapske države su se ponašale kao da su njihov interes u odnosima s Izraelom važniji od ljudskih prava palestinskog naroda. Ovoj situaciji doprinosi i nedostatak jedinstvene arapske politike prema Izraelu, što omogućava nastavak genocidnih praksi. Ova fragmentacija arapskog svijeta stvara prostor za manipulaciju i iskorištavanje trenutnih političkih tenzija.
Vojna podrška i trgovina oružjem
Albanese takođe navodi da su mnoge zemlje pružale vojnu podršku i transfer oružja tokom genocida. Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Italija su identificirane kao najveći dobavljači oružja. Ovaj aspekt genocida može biti posebno alarmantan, jer implicira da i dalje postoji strateški interes u održavanju sukoba. Zbog toga, Albanese ističe da su 26 zemalja poslale najmanje deset pošiljki oružja i municije, uključujući Kinu, Indiju, Italiju, Austriju, Španiju, Češku, Rumuniju i Francusku. Ovaj obim vojne saradnje ukazuje na duboku umiješanost međunarodne zajednice u konflikt, čak i kada su posljedice očigledne. Prema njenim riječima, bez obzira na to koliko se situacija činila bezizlaznom, međunarodna zajednica je imala moć da intervenira, ali je umjesto toga odabrala inertnost.
Zaključak: Historija saučesništva
Na kraju svog izvještaja, Albanese naglašava da su užasi protekle dvije godine kulminacija duge historije saučesništva koje se ne može ignorisati. Trgovina s Izraelom je tokom genocida nad Palestincima dodatno povećana, dok su samo Turska i nekoliko drugih zemalja privremeno obustavile odnose. Iako se genocidno nasilje nastavlja, mnoge države, posebno zapadne, nastavljaju pružati vojnu, diplomatsku, ekonomsku i ideološku podršku Izraelu, što dodatno produbljuje humanitarnu krizu i izaziva međunarodne tenzije. Ovaj izvještaj poziva sve nas da preispitamo naše stavove prema međunarodnim odnosima i postavimo pitanje: koliko dugo ćemo dopustiti da ljudski životi budu žrtvovani zbog političkih igara i ekonomskih interesa?
