Dva mjeseca nakon preranog odlaska Belme Šoljanin, koja je izgubila bitku s koronom samo tri dana poslije rođenja trećeg djeteta, razgovarali smo s njenim suprugom Arminom. Priču za naš magazin pristao je dati samo iz jednog razloga, želeći sačuvati uspomenu na Belmu kao majku, suprugu i aktivistkinju koja je svojim savjetima pružala svakodnevnu podršku stotinama žena u BiH
Nedavno objavljeno
Da nije bilo Denisa…
LAŽI MASKIRANE U ISTINU: 10 planetarnih zabluda
Coca-Cola u Bosni i Hercegovini i Sarajevo Film Festival i ove godine provode inicijativu odgovornog odlaganja ambalažnog otpada
U Sarajevu održan Ladies & Gentlemen: Sustainable living – kao obavezan način života
Alena Džebo
Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimci Nikola Blagojević/Spektroom i Privatni album
Na dan kada smo dogovorili razgovor sa Arminom Šoljaninom (38), suprugom Belme Šoljanin, filantropistice, aktivistice, suosnivačice Facebook-grupe “Centar za trudnice i mame BiH” i direktorice Instituta za majku i dijete – Udruženje “Bonbon”, navršavala su se tačno dva mjeseca od njenog preranog odlaska na ono što svi zovemo “boljim mjestom”. Za Belmu, hrabru 37-godišnju trudnicu koja je na svijet donijela zdravog dječaka, a potom, samo tri dana kasnije, izgubila bitku s Covidom-19, čuli su svi. Tog 9. augusta 2020. godine plakalo je Sarajevo, tugovala je BiH, saosjećao region… Iza Belme ostale su dvije djevojčice, sedmogodišnja Lamija i četverogodišnja Ajša, i tek rođeni sin.
Najteže mi je kad osjetim Belmin miris
“Nikada se nisam zapitao Bože, što se meni ovo dešava. Jer, On daje onoliko koliko čovjek može podnijeti i nikad neće dati preko toga. Bol je velika, praznina ogromna… I čak nije ni toliko teško kad gledam slike ili naše videosnimke. Najteže je kad osjetim njen miris, a nje nema. Čuvam njen parfem, da namirišem djevojčice ujutro kada iz kuće pođu.”
“Dali smo mu ime Emin. To je bila naša zajednička želja. Mi smo, inače, sve odlučivali zajedno”, kazao nam je na početku razgovora Belmin suprug Armin.
Ranije nije imao snage govoriti o supruzi, niti stanju u kojem se zatekla njegova porodica. Ipak, imamo zajednički naum – sačuvati uspomenu na Belmu, ženu koja je svojim savjetima, optimizmom i voljom svakodnevno pomagala stotinama trudnica i mama širom BiH. Ženu čije ime odnedavno nosi i Zavod za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva u Sarajevu.
Prvi susret
Belma i Armin su se upoznali preko Facebooka. Ona je tada studirala u Nišu, a Armin je bio u Sarajevu. Uz studij, bavio se i malim nogometom. Kada ga je prijatelj pozvao da na nekoliko dana, zbog nogometa, dođe u Niš u avgustu 2010., nije propustio priliku. Tada je i prvi put sreo Belmu.
“Bila je sto posto posvećena djeci. Iskreno, nisam upoznao bolju majku; ne govorim ovo jer Belma više nije s nama, nego što je to istina. Niko nije toliko bio posvećen djeci kao Belma”
“Družili smo se nekoliko dana. Kada sam se vratio kući, mislio sam da ništa neće biti od naše veze, jer smo bili suviše daleko jedno od drugog. Ali, pred Novu godinu osjetio sam potrebu da joj se opet javim. I tako je krenulo… Prije nego što sam je zaprosio, vidjeli smo se možda pet ili šest puta. Belma je u međuvremenu završila fakultet u Nišu i vratila se u Prijepolje, njen rodni grad. Nismo gubili vrijeme. Zapravo smo se željeli upoznavati kroz brak. Uzeli smo se 9. jula 2011. godine i Belma se tada doselila u Sarajevo. Prvu kćerku, Lamiju, dobili smo 2013. godine, Ajša se rodila 2016., i sada smo dobili Emina.”
Prije nego je doselila u BiH, Belma, inače diplomirana psihologinja, radila je kao profesorica u gimnaziji i Tehničkoj školi u Novoj Varoši. U Sarajevu je nije čekao posao, ali njoj nije smetalo da krene ispočetka.
“Nikoga nije poznavala. Tada sam samo ja radio. Prva tri mjeseca bili smo podstanari, a onda smo se odselili na vikendicu u blizini. Nakon tri godine, kupili smo stan. Sve smo sticali sami i od nule. Naravno, imali smo podršku naših porodica. Ali Belma je bila takva žena da nikad nije tražila nešto nerealno, niti je žalila za nečim što nema. Udala se za mene iz čiste ljubavi. Naša primanja bila su od mizernih do iznadprosječnih za bh. prilike. Ali njoj to nikad ništa nije značilo. Ako možemo sebi priuštiti odlazak na more, super, a ako ne možemo, nije problem. Bili smo devet godina zajedno i svjedočio sam svakojakim događajima, ali nikad je nisam čuo da se s nekim posvađala ili povisila ton. Sad zamislite tu veličinu i dobrotu. Posljednje dvije godine puno sam radio, a i ona. Život i obaveze vukli su nas na sve strane. I ako za nečim žalim, to je što nismo imali više vremena jedno za drugo”, iskreno će Armin.
Posvećena majka
Prema svojoj djeci Belma je bila blaga, topla i draga. Ako bi postojalo drugo ime za majčinstvo, moglo bi se zvati njenim imenom, kaže Armin.
“Bila je sto posto posvećena djeci. Iskreno, nisam upoznao bolju majku. Ne govorim ovo jer Belma više nije s nama, nego što je to istina. Niko nije toliko posvećen djeci kao Belma. Ja sam maštao da budem otac koji djeci sve popušta, ali njoj je pripala ta uloga. Onda sam ja morao biti strožiji, nismo mogli oboje biti blagi.”
“Posljednje dvije godine puno sam radio, a i ona. Život i obaveze vukli su nas na sve strane. I ako za nečim žalim, to je što nismo imali više vremena jedno za drugo”
“Bila je sto posto posvećena djeci. Iskreno, nisam upoznao bolju majku. Ne govorim ovo jer Belma više nije s nama, nego što je to istina. Niko nije toliko posvećen djeci kao Belma. Ja sam maštao da budem otac koji djeci sve popušta, ali njoj je pripala ta uloga. Onda sam ja morao biti strožiji, nismo mogli oboje biti blagi.”
Uprkos činjenici da je došla u drugu državu i grad u kojem nikoga, osim Armina, nije poznavala, Belma se brzo adaptirala, a Sarajevo ju je prihvatilo kako je i zaslužila – široko raširenih ruku. Prvi Belmin porod, prisjeća se Armin, bio je izuzetno težak. Morala je na hitan carski rez. Nakon toga slijedio je duži fizički, ali i psihički oporavak.
Upravo u to vrijeme došla je na ideju da sa prijateljicom Aidom Džaferović, koju je upoznala u porodilištu, osnuje grupu na Facebooku za podršku trudnicama i porodiljama. Tako je nastao “Centar za trudnice i mame BiH – Savjetovalište Udruženja TIM”, koji danas broji više od 63.000 članova. Nakon toga, poželjela je po drugi put postati majka.
“Oboje puno volimo djecu, ali, baš zbog teškog prvog poroda, nisam insistirao na drugom djetetu dok ona sama nije rekla da ga želi. Kad je bila spremna i kad je rekla da želi drugo dijete, Bog nam ga je dao. Tako je bilo i sa trećom bebom. Jednostavno, sve se posložilo. Promijenio sam posao, Belma je počela raditi i stekli su se svi uslovi za proširenje porodice. Silno je željela da se još jednom ostvari kao majka. Priželjkivala je sina. S obzirom na prethodna dva poroda, nisam želio da ugrozi svoje zdravlje, ali njena želja bila je veća i jača od sveg bola koji je pretrpjela. I zaista je uživala u trudničkim danima. Tako se lako nosila sa svim sve do trenutka dok se nije razboljela.”
A onda je došla korona…
Nijedno od njih nije moglo ni naslutiti da bi Belmina borba s Covidom mogla imati fatalni ishod.
“Iskreno, nisam vjerovao da korona postoji, ali sam se čuvao zbog Belme i svi smo poštovali propisane epidemiološke mjere. A onda smo otišli u Sandžak. Bilo je ljeto, htjeli smo posjetiti porodicu prije Belminog poroda. Ona je ostala u Prijepolju, a ja sam produžio u Sjenicu kod svojih. Tada sam svojim očima vidio šta se dešava kada korona uzme maha. I zato smo se, po povratku u Sarajevo, čuvali još više i bili oprezniji. Prošlo je više od mjesec kada su mi se pojavili prvi simptomi. Ne znam gdje sam se zarazio, ali, nažalost, zarazio sam Belmu i djecu”, govori Armin.
Cijela porodica bila je u izolaciji i liječila se kod kuće sve do prvog dana Kurban-bajrama, 30. jula, kada je Belma otišla na pregled u bolnicu “Abdulah Nakaš”.
“Dugo i detaljno su je pregledali i rekli da ipak treba biti hospitalizirana jer ima obostranu upalu pluća. Govorili su da stanje nije toliko teško niti opasno, ali da bi za Belmu bilo bolje da je u bolnici gdje je mogu pratiti. Htjeli su je oporaviti i vratiti kući, nakon čega bi ponovo došla na porod. Ništa nije naslućivalo ono što će se desiti. Imala je temperaturu, ali se nosila s njom. A onda je počeo kašalj… Upala pluća naglo se pogoršala… Kada je tek primljena u bolnicu, ljekari su predlagali da je porode, ali Belma nipošto nije željela ugroziti bebin rast i razvoj. Insistirala je da uđe u deveti mjesec. Takva je majka bila. Porodili su je dan prije devetog mjeseca.”
Život nakon Belme
Emin je danas zdrava i napredna beba. Prvog mjeseca čuvala ga je Arminova majka, drugog mjeseca rodica, a sada, kako je nastao treći mjesec, na čuvanje ga je povjerio teti čuvalici. Brine se o Eminu tokom radne sedmice, a Armin ga uzima u petak i vraća u nedjelju.
“Sa mojom mamom sam ga vodio na kontrole i doktori kažu da je, hvala Bogu, savršena beba. Jede, napreduje, veseo je i umiljat… Žao mi je što nije sa mnom… Ali ubrzo ćemo, ako Bog da, svi biti zajedno.”
Djevojčicama Lamiji i Ajši rekao je da je mama sada u dženetu i da će jednog dana ponovo svi biti zajedno.
“Pokušao sam im objasniti šta se desilo. Lamiju sam odveo kod psihoterapeutkinje. Kaže da je Lamija jedno inteligentno malo biće. O svojoj mami priča u prošlosti i u sadašnjosti. U procesu je prihvatanja da mama više nije s nama. Ajša je još mala. Vidi da mame nema, ali misli da će doći, da je negdje otišla. Trudimo se i ja i rodbina da im ovaj gubitak nadomjestimo, iako niko nikada neće zamijeniti Belmu. Obje se ponašaju kao da su velike, veoma su odgovorne. Počela je online nastava i zamolio sam Lamijinu učiteljicu Almu Grubešić u O. Š. “Ćamil Sijarić” da Lamija ide redovno, svaki dan, u školu, ne samo zbog toga što je to za nju bolje u ovom trenutku nego i zato što s njom nema ko raditi kod kuće. Drugi je razred i besprijekoran je učenik. Do sada, zbog zaista mnogo obaveza, nisam nijednu pjesmicu naučio s njom, niti sam uradio ijedan zadatak. Sav teret Lamijinog obrazovanja preuzela je učiteljica Alma, kao da je njeno dijete. I hvala joj od srca. A Ajša ide u vrtić koji drži Belmina kolegica Alma Badić. Zajedno su osnovale Institut za majku i dijete. I njima veliko hvala za svu brigu oko Ajše”, iskren je Armin.
“Ništa nije naslućivalo ono što će se desiti. Imala je temperaturu, ali se nosila s njom…”
On se na posao menadžera brodskog transporta u firmi “Milšped BH” d.o.o. Sarajevo vratio prvog septembra, iako mu, kaže, baš niko ne bi uzeo za zlo i da je žalovao duže, ostao na bolovanju…
“Direktori Nihad Čorbić i Miloš Mihailović su mi pružili, i još pružaju, ogromnu podršku. Dok smo bili bolesni, zvali su nas dva puta dnevno samo da pitaju kako smo, treba li nam nešto. A to puno znači u ovim trenucima, posebno kada ne morate misliti o tome je li vam posao ugrožen, hoćete li ostati bez njega. Zahvalan sam i kolegama koji zaista rade odlično svoj posao i u potpunosti mi olakšavaju rad i adaptaciju na novonastalu situaciju. Vratio sam se na posao iz dva razloga: prvo, jer mi je lakše da radim nego da vrijeme provodim kod kuće, a drugi razlog je da se odužim tim ljudima koji su bili i koji jesu još uz mene”, zahvalno će Armin.
Nakon svega što mu se u protekla dva mjeseca desilo, Armin se svojski trudi i bori da postavi stvari na svoje mjesto i na najbolji način organizira život za svoju porodicu. Dan je ispunio obavezama kako bi bol bila manja. Stan u kojem su živjeli, prodao je. Ni on, a ni djeca se više tamo ne mogu vratiti.
“Stan sam prodao iz praktičnih i emotivnih razloga. Desilo se da sam brzo našao drugi u ulici u kojoj žive moji roditelji i brat, i trenutno je u fazi renoviranja. Djevojčice i ja u stari stan idemo samo da prespavamo, jer… previše je uspomena. Pokušavam organizirati naš život onako kako bi to Belma željela. Ova promjena bit će naš novi početak. Nešto čemu će se djevojčice radovati i čime ćemo pokušati umanjiti ovaj veliki gubitak. Neka sve stane na ovome. Djeca su sada najvažnija. Belma bi voljela da opet budemo porodica i ja ću joj tu želju ispuniti.”
Gracija 400, 16.10.2020.
