Mi nikada više ne smijemo nikome vjerovati. Ovo je rečenica koju će neki ocijeniti pregrubom, drugi će je nazvati baljezgarijom, ali vjerujte da je izuzetno bitna. Kada nam neko ponudi bilo kakvu vrstu zaštite, u vidu neke sigurne zone, mi se trebamo učtivo zahvaliti na ponuđenoj pomoći i nastaviti se ponašati onako kako treba da se ponašamo – da se uzdamo u sebe, rekao je Avdo Huseinović u razgovoru za magazin Stav.
“Ako ja ne stignem za života, predlažem nekome od kolega istraživača da napravi jedan uradak o ponašanju međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini u posljednje tri decenije. Neka početak bude uvođenje embarga bivšoj SFRJ koji je, evidentno, pogodio samo nas. Srbija je imala Jugoslavensku narodnu armiju, njeno kompletno naslijeđe, Hrvatska more i luke, dok ostale države u okruženju nisu imale ratnu priču. Jedino se naša vojska počela stvarati od “oružja” napravljenog od vodovodnih cijevi. Kada bi se uradila jedna takva istraživačka priča, onako hronološki, mnogo stvari bi se posložilo. Najprije bivamo međunarodno priznati, a onda svijet nijemo prati brutalnu oružana agresiju i Genocid. UN donosi brojne bezvrijedne rezolucije, donosi i famozne odluke o sigurnim zonama i enklavama, a zatim se daje zeleno svjetlo Ratku Mladiću da slobodno krene na goloruk narod. Jednim telefonskim pozivom tada se Genocid mogao spriječiti. Dva mjeseca iza toga, pratite ovo, međunarodna zajednica generalu Atifu Dudakoviću naređuje da stane pred Prijedorom i Banjom Lukom. Tada nam je odjevena i ova luđačka košulja u vidu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ja sam siguran da Viktor Orban i drugi evropski islamofobi glasno govore ono što drugi u tajnosti misle – problem je dva miliona muslimana u srcu Evrope”.
