“BJEGUNCI” KOJI SLOBODNO PRELAZE GRANICE: Nenad Stevandić otputovao u Budimpeštu

U posljednje vrijeme, pažnju javnosti privukla je činjenica da visoki zvaničnici Republike Srpske, uprkos pravosnažnim potjernicama koje su na snazi, bez ikakvih prepreka napuštaju teritorij Bosne i Hercegovine, prisustvuju događajima u inostranstvu i potom se nesmetano vraćaju nazad. Ovaj slučaj ne samo da otkriva slabosti u funkcionisanju pravosudnog sistema BiH, već i postavlja brojna etiketska, institucionalna i politička pitanja o vladavini prava i jednakosti pred zakonom.

U centru pažnje ovog puta je Nenad Stevandić, aktuelni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, koji se trenutno nalazi u Budimpešti gdje je zakazao sastanak s Laslom Koverom, predsjednikom parlamenta Mađarske. Ova posjeta se odvija iako je protiv Stevandića na snazi potjernica, i to zbog sumnji u napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Potjernica je raspisana prije otprilike mjesec dana, ali do danas, nijedna od nadležnih institucija nije preduzela nijednu konkretnu mjeru koja bi dovela do njegovog hapšenja ili barem privremenog zadržavanja. Ovakav razvoj situacije jasno pokazuje ozbiljne nedostatke u sistemu provođenja zakona i međunarodne saradnje kada su u pitanju lica sa političkim imunitetom ili uticajem.

Slučaj Nenada Stevandića nije izolovan. Podsjetimo, zajedno s njim se često spominje i ime Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, koji je također obuhvaćen istom istragom i centralnom potjernicom. Njih dvojica su nedavno zajedno napustili granice Bosne i Hercegovine i pojavili se na skupu u Beogradu, koji je održan pod sloganom „Ne damo Srbiju“ na poziv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Taj događaj je bio politički značajan, ali je još značajnije to što prisustvo dvojice potjernicama obuhvaćenih lidera nije izazvalo nikakve posljedice ni u Srbiji, ni pri njihovom povratku u BiH.

Ovo nas dovodi do nekoliko ključnih činjenica koje zaslužuju pažnju:

• Potjernice koje ne proizvode posljedice: Stevandić i Dodik, iako formalno traženi od pravosudnih tijela, nastavljaju se slobodno kretati, što obesmišljava mehanizme pravne odgovornosti.

• Institucionalna pasivnost: Niti pravosudni organi, niti granična služba BiH, niti međunarodni mehanizmi suradnje (poput Interpola), nisu reagovali.

• Međunarodna putovanja pod istragom: Pored Srbije, Milorad Dodik je prethodno putovao i u Rusiju i Izrael, što govori o visokom stepenu ignorisanja unutrašnjih zakonskih obaveza.

Sasvim je jasno da ovakvi primjeri ukazuju na duboku eroziju pravnog sistema u BiH, gdje se čini da politički status i funkcija omogućavaju selektivnu primjenu zakona. Umjesto da bude uzor funkcionisanja pravne države, BiH postaje prostor u kojem pravila ne važe za sve jednako.

Još više zabrinjava to što ova praksa budi osjećaj pravne nesigurnosti kod građana – ako se institucije ne mogu izboriti s najvišim funkcionerima kada su pod istragom, kako se onda može očekivati zaštita prava običnog čovjeka? Istovremeno, ovaj slučaj može djelovati i destabilizirajuće na međuentitetske odnose, jer ukazuje na duboku polarizaciju i različita tumačenja zakona, pravde i odgovornosti u entitetima unutar jedne države.

Zaključno, situacija u kojoj se visoki zvaničnici, poput Stevandića i Dodika, ponašaju kao da su iznad zakona, ne samo da srozava autoritet domaćih institucija, već i kompromituje međunarodni ugled Bosne i Hercegovine. Ako institucije žele da povrate povjerenje javnosti, neophodno je da hitno preduzmu konkretne i vidljive korake – kako prema domaćim zvaničnicima pod istragom, tako i prema sistemima međunarodne saradnje koji omogućavaju ili tolerišu ovakvo ponašanje.

U suprotnom, BiH rizikuje da pravosuđe postane samo formalna fasada, dok se u praksi stvara prostor za politički imunitet bez ograničenja, što vodi daljoj degradaciji povjerenja u sistem i urušavanju temelja pravne države.